Znao je starac tako da jednostavno razgovor skrene i počne svoju priču a te priče su me baš popčele zanimati. Da li je to kod mene samo želja da saznam više ili jednostavno dah nekog starog prošlog vremena u koji sam znao ite kako dobro da se uživim. Neznam ali starac je počeo da priča ne obazirući se na mene pa sam morao da požurim da ga stignem.
Imao sam jednog najboljeg kolegu a sada neznam ni da li je živ , to je najstrašnije , reče sam za sebe. Kako nas nekada životni putevi povedu i odvedu na sve strane i tek sada u samoći što pritiska bude se sjećanja. To je moj kofer sjećanja i neželim nikome da ga ostavim , neželim nikome da ih poklonim jer znam da ih niko neće bolje čuvati od mene. Ponekad želim da ih samo sa nekim podijelim , sa neim ko je to sve prošao kao i ja.
Dok imam skim da ih djelim to je dobro ali kada nestanu oni sa kojima možeš svoja sjećanja da dijeliš onda je to tužno. Kolega se zvao Emir , moj dobri prijatelj Emir. Otac je Emiru poginuo u drugom svjetskom ratu i sa petnaest godina je i on otišao trbuhom za kruhom što se kaže. Pošao je u učiteljsku školu i čim je prvi razred završo dobio je raspodjelu da počne da radi a ostale razrede će uporedo da završava uz rad.
Nije ni to loše bilo , majka mu se dobro zadužila sa petero djece sama ostati nije bilo lako. Neko je morao i te dugove da vraća a on kao najposlušniji dosada nije se ni čudio što je taj zadatak pao na njega. Ostalo mu je u sjećanju kako je svoju prvu platu komplet poslao majci a sebi je ostavio tačkice koje su se tada dijelile kao pomoć uz platu. Za te tačkice se moglo dobiti malo brašna ulja i kukuruza kao ispomoć. Tek kad je poslao platu onda je uvidio da se sa tim tačkicama nemože dočekati nova plata.
Imao je sreće da je to vidio jedan od saljaka iz seoskog odbora pa su mu taj mjesec skupili i donijeli inače bi morao da gladuje. Koja su to vremena bila , dobije za 25 kg kukuruza tačkice pa ode na pijacu da kupi a niko neda. Svi hoće da prodaju čitav džak a ne pola i ako hoće kukuruz mora još i u parama da doplati , a on nema para jer je sve majci poslao. Čitav dan je proveo na pijaci i praznih ruku se vratio.
Kad je došao iz vojske dobio je slobodno tri mjeseca pa tek onda da se javi na posao. Poslijeratno stanje nema se ni para niti šta jesti i tako on odluči da se odmah prijavi na posao. Ode u sreski odbor i oni mu ponude jedno mjesto koje se zvalo Otpočivaljka. Kažu ako hoće da i de ima samo tu jedno mjesto od kojega svi bježe zbog praznovjerja.
Emiru praznovjerje nije nikada bilo problem jer je zadnji puta imao stan u sred groblja u Jajcu i problema nije imao nikakvih. Jest ono nekad bilo malo nelagodno po noći ići kući na spavanje ali ni nekih posjeta nije ni imao. Kad se spuštala noć nije mu niko više dolazio. Upitao je odbornike pa šta je to toliki problem u toj Otpočivaljci.
Malo su se nećkali pa su mu ispričali kako su četnici u toj školi poklali pola sela. Kako on tu mora da uči djake i tu da spava po noći. Na ja , šta je mogao Emir , posao mu je trebao hitno , odlučio je da ipak ide tamo , pa nije bio praznovjeran i vjerovao u kojekakve priče. Spakovao je svoje stvari i još isti dan se uputio u pravcu tog sela. Dočekao ga je seoski odbornik tako ljubazno da to više nije bilo normalno. Hajde mislio je pa možda niko nećeda dodje pa se čovjek baš pravo obradovao.
Pokazao mu je učionicu , tu je trebao da uči četiri razreda u isto vrijeme i onda mu je pokazao njegove privatne sobe gdje učitalj spava. Dok mu je pokazivao spavaone primjetio je da je ovaj nekako sve nervozniji i da se čak počeo i znojiti. Krupna kap znoja mu je curila preko čela. Na pitanja jel nešto nije u redu onako je brzopleto odgovarao da se već smrkava i da on mora kući krenuti.
Emir nije htio da ga zadržava , a mislim i da je htio da ga zadrži bilo bi to više nego nemoguće , nego je izašao da ga isprati što je ovaj jedva i dočekao tako da se sapleo i upao trčeći napolje. Uz malo propuha vrata se zalupiše za njima kad su se njih dvojica našli izvan kuće.
Tek tada ga je malo morao pritisnuti i reći mu da on sve zna i da nije uopšte sujevjeran. Ubijedio ga je da neće otići ali da mu ovaj mora ispričati šta to seljaci pričaju o ovom mjestu. Malo se nećkao ali je u kratkim crtama odbornik izbiflao što je znao samo da se što prije udalji dok nije mrak pao. Svaki čas je gledao prema kući i vratima pa je onda izvlačio stari džepni sat i nervozno ga vrtio u ruci. Kaže da je istina da je tu pobijeno čitavo selo i da po noći oko ponoći izmedju dasaka izvire krv a onda se pojavljuju psi koji uskaču kroz prozor iližu tu krv.
Pa šta onda , odgovorio je , zar je to sve. Nije sve odgovori odbornik. Svi koji su tu po noći spavali pobjegli su glavom bez obzira pa se on boji da to neće biti slučaj i sa Emirom. Ovaj se nasmija i reče da nema šta da brine jer on nevjeruje u takve gluposti. Ja , reče , sav izbezumljen , jer se već noć spuštala, ali po noći se čuju glasovi i koraci , galama ,vrata i prozori se sami otvatraju i zatvaraju sav u panici odgovori ovaj. Nebrini se ništa, sasvim jednostavno reče Emir , to je moj problem.
Nije još ni završio rečenicu a odbornik je trčao niz put. Emir se nasmija i krenu nazad u kuću. Mrak se spuštao. Okrenuo se još jednom i pogledao okolo. Pejzaž je baš sablasno izgledao u suton , ma nema veze , ovo je moja prva noć , pa šta bude. Uhvatio je za šteku , ali vrata se neotvoriše. povukao je malo jače opet ništa , kao da je zaključano.
Sreća prozor je bio otvoren pa je provirio i nekako uskočio unutra. Jeste bio neki malen prozorčić ali je i Emir bio vitak tako da nije bilo problema puno. Kada je ušao prišao je vratima da vidi kako je moguće da se sama zatvoriše , da nije propuh odnekuda došao. Sad je vidio , rajber je spao i zaključao vrata , ma može se dogoditi , kakvi duhovi kakvo šta , sasvim normalna pojava , nasmijao se baš slatko u sebi.
Legao je u krevet smješeći se praznovjerju ljudi. Polako je počeo da ga hvata san…….