zalutala sjecanja

B45 – SAMO TA CRNA NOĆ I JA

Taman je lijepo počeo da spava kad je nešto grmnulo u susjednoj učionici. Nešto je lupilo i to ono podobro. Otvorio je oči , sjeo u krevetu i počeo da osluškuje. Ništa se nečuje , mora da je sanjao. Legao je opet ali nekako san nedolazi na oči nikako. Umirio se i zažmirio. Onako kao iz daljine čuju se koraci. Sad je opet skočio i sjeo na krevet. Još uvijek se čuju koraci , ne , nesanja ovaj puta. Nekako sa tavana čuo se korak za korakom , nekako lagano , zastane pa opet nastavi.

Ustao je i upalio fenjer. Struje nije bilo pa je to bilo jedino osvjetlenje. Polako je krenuo na tavan držeći fenjer pred sobom, vjetar je napolju zavijao a oluja je bjesnila i to ono baš pravo što se kaže. Slaba svjetlost fenjera je titrala po zidovima kao da će se svaki čas ugasiti i sve opet zaviti u mrak. Korak za korakom je išao na tavan i odjednom kad je bio skroz blizu nije više čuo korake. Odjednom je sve postalo samo tišina. Stao je i on neznajući šta sad da radi , da li da ide dalje ili da se vrati. Ma mora proviriti da vidi ima li šta.

Jedan trenutak je još zastao ispred vrata kao da se dvoumio i onda je brzo kratkim pokretom ruke gurnuo vrata u stranu. Uz škripu koja je parala tu neobičnu tišinu su se otvorila i on proviri prvo sa rukom u kojoj je bio fenjer pa onda polako i sa glavom. Tišina , nigdje nikoga. Pomjerao je fenjer lijevo desno , prazno , tišina samo. Tek tada se malo zamislio kako je glupo postupio. Mogao je biti lopov a on baš ništa u ruci osim fenjera. Trebao je ipak da nešto uzme za odbranu. Polako je sišao dole i sjeo na krevet. Malo olakšanje kao da je osjetio što nikoga nije našao ali sa druge strane ga je neizvjesnost pritiskala.

Tišina , samo se još vjetar čuo u daljini da zavija ali i on sve tiše. Oluja je polako gubila na snazi. Ustao je i pogledao kroz prozor. Vjetar je polako stajao i još po koja kap kiše je pokazivala da je prije kratkog vremena ovde bio pravi pljusak. Okrenuo se i pogledao vrata od sobe. Zastao je , ma mislim da sam ih zatvorio ali sad su opet otvorena , kako je to moguće. Ma mora da sam ih ostavio otvorena , pomislio je. Ponoć je već davno prošla a ja sjedim na krevetu i osluškujem , san nedolazi na oči. Nije da se bojim ali nemogu zaspati nikako , misli su mu se rojile.

Sutradan je ustao baš umoran , što od nespavanja što od napornog puta. Nije se bojao ali su ga dogadjaji protekle noći navele na razmišljanje. Obukao se i krenuo da izadje iz sobe. Pogled mu je zastao na vratima od hodnika. Bila su širom otvorena. Sad nije bilo nikakve sumnje , znao je sigurno da ih je sinoć zatvorio , a sad su opet otvorena. Odlučio je da će iduću noć da dobro pripazi i ako treba da čitavu noć budan bude ali će saznati šta se to u stvari dogadja.

Odbornik je bio rano ujutro već tu , nekako je bojažljivo provirivao iza ćoška i prvo pitanje mu je bilo kako je bilo spavati. Super , odgovorio je Emir , bolje nisam spavao već godinama. Na momenat zastade odbornik kao da mu nije povjerovao , malo se zamisli ali ne reče ništa. Upoznao je djecu sa novim učiteljem , odmakeo se u stranu i počeo znojiti. Nije prošlo dugo a kroz prozor učionice su se vidila samo još njegova ledja koja nestaju u daljini.

Radni dan je prošao sasvim normalno i opet se polako noć privukla. Legao je u krevet i ugasio svjetlo. Trudio se da ne zaspi ali koliko se god upinjao oči su se sve više i više sklapale. Na momenat kao da je osjetio da je prispao i baš u tom trenutku opet je iznad sebe čuo korake. Pokušao je da se ne miče da i ne diše nego samo da osluškuje pa da utvrdi odaklke tačno zvukovi dolaze.

Kako god da je slušao zvukovi su dolazili direkt sa plafona. Malo neobično i nemoguća kad malo bolje razmisli ali stvarno je dolazilo sa plafona čak bi se zakleo da može svaki korak da pokaže odakle dolazi. Odjednom je čuo škripu vrata od sobe koja su se polako otvarala.

To je bilo sad previše pa je skočio iz kreveta i upalio brzo fenjer. Tad je tek primijetio kako je to teško ukresati šibicu kada ti se ruke tresu. Svjetlost je polako , plašljivo osvjetlila sobicu zavlačeći se u svaki ćošak. Kad je pogledao u pravcu vrata još uvijek su se polako micala lijevo desno.

Bojažljivo je ustao i kratkim koracima posao u mali hodničić , nigdje nikoga , ali vrata su bila otvorena. Ma mora da bude neko objašnjenje vrata se nemogu otvarati sama od sebe. Nevjerujem da su provalnici jer ovde i nema šta da se ukrade osim možda mog kreveta , pomislio je , ali i t o nije nešto od vrijednosti. Sada je čvrsto riješio da ostane budan i da čeka.

Našao je neki kuhinjski nož , neka se nadje pri ruci , ko zna. Ako je lopov ipak je bolje da ima nešto u ruci , što je sigurno sigurno je.Fenjer će sad ostaviti upaljen i sjediće i čekati. Ipak on mora tu školsku godinu provesti i najbolje je da odmah riješi sve probleme nego da ih uvijek odgadja. Sjedio je na krevetu i razmišljao , baš glupa situacija , šta čovjek da radi ovako po noći iščekujući nešto a ni sam nije znao šta.

Tada mu se priča od odbornika opet provukla kroz misli , šta ako tako nešto stvarno postoji. Brzo je prebacio temu na druge misli jer mu se učnilo da je baš glupo o tome razmišljati. Jedino što se moglo dogoditi je da se samo uplaši više a to nije htio nikako. To su sve ljudska sujevjerna kroz vijekove nakupljena.

Nije ni osjetio kako je zaspao. Odjednom se trgao i skočio . Protrljao je oči , već je bilo svanulo. Kada je zaspao pojma nema a onda se polako okrenuo prema vratima i oči su mu zastale. Vrata su opet bila otvorena. Misli su mu se rojile u glavi. Pa iako je lopov ili kako odbornik reče duhovi znači nema čega da se boji , noćas mu niko ništa nije napravio. Niti prepao niti šta ukrao ali sad je pravo odlučio , mora noćas ostati budan.

Dan je prošao u predavanjima i pravljenju planova kako će noćas da postupi. Počelo je već da se smrkava kad je završio zadnje pripreme. Kraj sebe je stavio malo poveću batinu da ima pri ruci , nož na vidnom mjestu ostavio , dosta gasa za lampu i sjeo i sjeo da čeka. Nema spavanja , ovaj puta mora da uspije. Sjedio je i čekao , onda je sam sebi pričao priče samo da nezaspi , nasmijao se i pomislio , sreća da ga niko ne vidi da priča sam sa sobom.

Opet je drugačija situacija kada je svjetlo upaljeno iako uopšte nije interesantno biti sam u ovoj pustinji kad znaš kakve sve priče kruže o ovoj zgradi. Mala jeza mu prodje ledjima. Ma to su sve gluposti , nema toga što pričaju a u duhove još manje vjeruje, jer bi prvo morao jednog da vidi i uvjeri se u njegovu stvarnost pa da onda povjeruje. To je samo ljudsko praznovjerje. Ubjedjivao je sam sebe da ima pravo.

Svjetlost je polako zatitrala kao da će se ugasiti. Brzo je pogledao prema fenjeru , da li iz straha ili je to samo reakcija bila neznam ali pogled je ostao u zraku sa potajnom željom , samo da se ne ugasi. Nije se ugasio. Opet su se zvukovi čuli sa plafona. Korake , korake je čuo , stvarno su to koraci bili i postalo mu je odjednom hladno u sobi. Povikao je , ima li koga , ko je to , čuo je samo svoj glas kako odjekuje u noći.

Nakon što je povikao sve se odjednom utišalo , koraci su prestali. Samo tišna koja ga je odjednom tako plašila. Ako je bio neko , onda ga je čuo pomislio je u tom trenutku. Sam je nema nikog u blizini ako mu pomoć zatreba , sam samcat u ovoj divljini. Pogled mu je pao na vrata. O bože šta se dogadja. Gledao je napeto šteku od vrata koja je počela sama od sebe lagano da se spušta na dole. Polako sasvim polako , bojažljivo se spustila ta famozna šteka nadole i vrata su zaškripala otvarajući se……

Schreibe einen Kommentar

Deine E-Mail-Adresse wird nicht veröffentlicht.