Ruka mi je ostala u zraku a vjerujem kao što inače kažu i usta otvorena. Dosada sam mislio da su to samo oči iz mog sna iz nekog prijašnjeg života ali sad sam ostao i ja iznenadjen. Promješao sam kafu još uvijek gledajući u tom pravcu. Ne , nije bilo sumnje , nije bila sličnost u pitanju nego su to baš te oči bile. Šta sad da radim , razmišljao sam , malo glupa situacija. Da li da pridjem i kažem , dobar dan ja sam vaše oči sanjao , nekako neide pomisliće da joj se udvaram , ne to nisam želio. Ja neželim nikome da se udvaram , volim svoju Almu i gotovo.
Šta da radim , možda da joj kažem – hei ja se vas sjećam iz prijašnjeg života. Odmah sam i odustao malo mi je glupo bilo jer šta ako se ona nesjeća ispadoh budala onda. Nekako se ova kafa brzo popila ,vrijeme prolazi, šta da radim , pitanje je koje me sve više zaokuplja. Ako ostanem ovako sjediti i ništa neuradim onda znam da će mi jednom biti žao što nisam bilo šta rekao. Sa druge strane ako nešto kažem mogu ili ostati budala ili da se potvrdi da se i ona sjeća. Šta onda ako se sjeća. Šta onda pritiskalo me to pitanje.
Bojim se da se opet nesjetim svega. Bojim se da mi osjećaji opet neprorade. Nailazi konobar. Naručujem još jednu kafu. Gledam prekoputa , još uvijek sjedi i priča sa kolegicom. Neželim dugo da gledam jer se bojim da će nam se pogledi sresti pa će mi vjerovatno biti neprijatno što buljim. miješam opet tu kafu. Ma te su čokoladice izgleda prava stvar kad se ubace u kafu. Šta da radim je pitanje koje me sve više pritišće i umara.
Gotova je i druga kafa. Gledam na sat. Vrijeme je polako da idem po ćerku. Ustajem sa stolice i put ka izlazu me vodi kraj njenog stola. Još uvijek neznam šta da radim. Oblačim kaput i krećem. Zašto je tako teško nešto za sebe odlučiti a da me neko pita za savjet možda bi već davno znao odgovor. Dolazim do stola i prolazim kraj njega. Dvije žene ostadoše iza mojih ledja i dalje pričaju kao da ništa nije bilo. Sad sam tek sretan zbog te svoje odluke.
Samo sam prošao bez riječi i mislim da je to najbolje rješenje. Ono što je jednom prošlo treba da ostane zakopano uvijek. Ako ga često otkopavamo može nam samo veću bol donijeti. Mislim da je to najbolje za sve. Zakopati i zaboraviti. Mislim da sam dobro postupio. Otvaram vrata naunutra i osjetim pogled na sebi. Mislim da vam se svima to dogodilo bar jednom u životu , okrećete se kad osjetite nečiji pogled.
Okrećem se i nakratko nam se pogledi sretoše. Kratki momenat , trenutak u vječnosti , ostao mi je u sjećanju taj pogled iznenadjenja. Izgledalo mi je kao da je ugledala nekog jako poznatog. skoro me obori idući gost koji je pokušao preko mene da udje u kafić. Prekinuo sam pogled i nastavio ići prema izlazu. Sad mi je tek bilo teško. Sad mi se tek srce skupilo. Ma bolje je tako. Stao sam na izlazu iz kafića napolju i pripalio još jednu cigaru. Vjetrovito je bilo , jako vjetrovito pa sam se skroz zaklonio da uspijem da zapalim tu cigaru koja mi nije ni trebala praktično.
Vrata se iza mene otvaraju i čujem glas. Naćeš me u svakoj suzi na vjetru izgubljenoj , odjeknulo je kao udar i ukočilo me. Trenutak se nisam mogao ni pomaći. Polako , sasvim polako sam uputio pogled iza svojih ledja. Stajala je tačno iza mene. Pogledi su nam se sreli. Mislim da nismo morali ni da pričamo više. Stajali smo još trenutak tako bez ijedne riječi. Sve je bilo u tom trenutku jasno. Okrenuli smo se i svako je krenuo svojim putem sa olakšanjem dalje. Ja sam produžio napolje a ona se vratila kolegici. Isto smo mislili i to me je obradovalo. Bolje je ovako , zaboravi sjećajući se je možda jedini ispravni put.
Nije mogla a da mi bar za trenutak neda do znanja da se i ona sjeća svega. Nekako mi je sada bilo lakše. Ipak nije bio samo jedan san.. Opet cigara gori. Previše pušim , moraću i to da smanjim već jednom ili možda i da prekinem , ma vidićemo. Lana izlazi iz škole i trči meni. Širi ruke i jedan ogroman zagrljaj i skače mi u naručje , poljubac.
Šta si ti radio, priupita me , jeli ti dosadno bilo bez mene. Ma samo sam čekao da izadješ , izleti mi kao iz topa iz usta. Opet zagrljaj opet poljubac koji se probijao izmedju dve rečenice dok mi je objašnjavala šta su danas radili u baletskoj školi. Idemo prema parkiralištu udaljenom jedno pedesetak metara. Prolazimo kraj kafića. Opet osjetim pogled i okrećem se. Digla je ruku za pozdrav. Izmedju dva koraka digao sam i ja ruku nestajući. Sada je I Lana stala u priči jer je primijetila da sam nekoga pozdravio.
A ko ti je to papi priupitala me je. Ma jedna stara poznanica odgovorih. A zašto si je pozdravio , rafal pitanja dolazi. Pa kad nekog sretneš koga poznaš pozdraviš ga i ti jeli tako , upitah je. Ali ti nju nevoliš nego mene , dodje odjednom novo pitanje. Ja tebe volim i uvijek ću te voliti, ovo je samo jedna dobra stara poznanica.
A samo mene voliš , pogleda me okicama i zastade.
Ma tebe volim najviše na svijetu odgovorio sam dok mi je opet jedan poljubac uputila. Nastavljamo prema autu polako. Ma znala sam ja da ti mene najviše voliš. A koliko ti mene voliš , jelde ti ćeš mene uvijek voliti……. Ja tebe volim odavde pa do neba …… a ti …………hoćes mi kupiti sladoled ……hei pa znaš da se zimi nejede sladoled …… ma ti mene nevoliš ………ma volim te ….ne nevoliš inače bi mi kupio sladoled ….. eto ti poznanica pa nju voli , šta me briga….. ok , čim dodje ljeto kupiću ti sladoled……..jel obećavaš ………ja znaš kad ja nešto obećam …. ok ……neću ja zaboraviti …… hei tata ……ipak ja tebe volim………