Pokrivam oči da se sakrijem od tog blijeska koji osjećam čitravim tijelom , nevrijedi. Polako i bojažljivo se okrećem. Kraj jezera sam. To je jezero koje sam prije davno par puta sanjao i mislio da je to jednostavno san koji se ponavlja. Prava brvnara obrasla mahovinom, bistra voda jezera u kojoj se ogledaju vrhovi borova , tišina je , samo sada nekako drugačija. Neka čudna tišina koja mi daje sliku sjećanja što više nepostoji , nečega što je jednom bilo , nekad davno bilo i sada opet kod mene polako isplivava.
Nebojim se i nemam straha , jednostavno kao da sam ovde već više puta bio i to uvijek sa lijepim sjećanjima koja mi baš sada u malim fragmentima bljeskaju pred očima. Miris borova mi ispuni pluća. Trčali smo obalom jezera bosi. Tako si se smijala i izazivala me da te uhvatim. Smijeh mi još odzvanja u ušima. Bljesak , snijeg je , jako je hladno. Sjedimo na krznu ispred kamina , vatra pucketa , privijaš se uz mene.
Bljesak , slike se prekidaju , znam da čekaš da udjem , znam da nisi više stranac za mene , znam da sam te poznavao nekad davno i to dobro. Polako prilazim kolibi , skroz polako , ne iz straha nego jednostavno sa osjećajem nečega lijepog što treba da pamtim , nečega što želim da zapamtim a znam da se najvjerovatnije zadnji puta dešava. Ušao sam u kolibu. Sjedila je za stolom , gledala u vrata i čekala me.
Nisam ništa rekao , ne zato što nemam šta reći nego zbog tih svih sjećanja koja su me zaokupljala. Sjećanja koje sam tek sad uzimao za ozbiljno , mojih sjećanja. Sjedam polako za sto preko puta nje , polako i oprezno upijajući žedno svaki trenutak. Pogledala me očima , onim očima koje svakom odmah otkriju dušu. Nije pokretala usne ali me nije iznenadilo što sam čuo njen glas. Da li iz navike ili iz nekog povjerenja nije mi ni do danas jasno.
Uvijek sam se pitala da li je teško umrijeti , čuo sam njen glas , moj san je bio moj život i nisam ni primjetila kako je život prešao u san. Polako se pretopio u tamnu noć. Vidim da se sjećaš mnogih dana sreće i patnje , mnogih želja neispunjenih. Čovjek uvijek pokušava u svom životu loša djela da dobrim ispravi umjesto da jednostavno zamoli za oproštaj. Sve nam je nekako daleko i neostvarljivo sve dok se – baš nama nedogodi , a onda bude često kasno i poslije se pitamo – a zašto baš meni da se dogodi.
Sjećaš li se mojih riječi – niko nam nemože uzeti ono što nam se već dogodilo. Ukoliko išta ima poslije moje smrti , naći ću put i ja ću ti se javiti. Onda ćeš znati da te nisam zaboravila. Gledao sam u te oči , te poznate oči pune suza. Zar je moguće da se više nećemo viditi. Zašto sam uopšte dolazio ovde , da li ja u stvari želim da se više nevidimo. Puno pitanja za koje nemam vremena za razmišljanje. Toliko sam puno čekao i želio da se sve završi a sad više nisam bio siguran ,nisam više niušta bio siguran.
Gledala me tim očima i krupne suze su krenula polako niz obraze. Znao sam da će biti teško ali ovako , to se nisam nadao. Srce se cijepa , duša se razdire , ma možda i neželim kraj. Možda mi je teži i kraj nego ova stalna patnja. Pogledala me i pomjerila odrečno glavu lijevo pa desno kao da je znala šta mislim kao da je znala šta osjećam.
Bljesak svjetla je postajao sve jači. Jednostavno se udaljavala prema tom svjetlu. Pokušao sam da se pomjerim da je zadržim , da joj još jednom kažem šta osjećam. Nijedne riječi nisam mogao da ispustim , kao da je sve već bilo rečeno nekad davno. Udar u grudi , pritisak i kao izbačen iz katapulta nalazim se sa druge strane vrata koja se uz tresak zatvoriše nemoćan da se pokrenem nemoćan da bilo šta uradim.
Pokušavam da opet pružim ruku prema vratima , neide. Čujem glas kako me doziva. Nisam siguran želim li da ostanem ili da se vratim. Budim se u ordinaciji. Opet ustajem sa teškom mukom pokušavajući da se pridržim za krevet. Imam utisam kao da sam ovde već jednom bio , nekada davno. Sjedam na stolicu i gutljaj vode me povrati postepeno u stvarnost. Pogledao sam na svoj sat. Četiri sata su u medjuvremenu prošla a za mene je bilo sve kao jedan jedini kratki trenutak.
Objasnili su mi da kod svih pacijenata problemi nestaju i nepojavljuju se više ili bar rijetko se dogodi da se staro stanje povrati. Jedino što se često dogadja da poslije imaju male popratne pojave. Kakve sad popratne pojave pitao sam se. Ispričali su mi slučaj čovjeka koji je poslije liječio rukama ili se na djeci primjetilo da imaju neobične sposobnosti ali tu nije niko imao uticaja više na daljnji tok dogadjaja ali ako se tako nešto dogodi da im se opet javim.
Izašao sam i krenuo prema autu. Bio sam i radostan a i tužan nekako što je sve prošlo. Polako sam vozio jednostavno iz opreznosti jer mi se još uvijek blago vrtilo u glavi. Kao da sam iza sebe ostavio jedan teški okovani dio prošlosti koga se u stvari nisam trebao ni sjećati.
Niko nam nemože uzeti ono što nam se već dogodilo. Koliko istine ima u tim riječima , to mi je bilo tek sad jasno. Tu sam noć spavao kao beba , napokon nakon toliko dugo vremena. Te sam oči zapamtio , ne nisam ih zaboravio jer znam da ćemo se opet sresti , jednom možda , ali ne više u mojim snovima , ne više u strahu. Zapitao sam se da li da vjerujem uopšte u to sve što mi se dogodilo. Možda je to samo bio ružan san.
Ima samo jedan problem. Ako se lupite po ruci , može da vas ubjedjuje ko god hoće da to nije istina ali mene je zabolilo i to je ono što sam lično osjetio na svojoj koži. Još je jedno pitanje ima li iko prava da vas ubjedjuje da to nije istina dok zavijate ruku zavojem. Neznam šta da kazem , da li da se pitam kao mnogi , zasto se to baš meni dogodilo. Da li da uopšte nekome ispričam , to sam se baš dugo pitao a znate li zašto.
Jednostavno iz nesigurnosti reakcije drugih ljudi na takve dogadjaje mnogi se povlače i nikada i nespomenu šta im se dogodilo. Ljudi se boje svega sto im je nepoznato , ljudi reaguju odbojno i sa strahom na sve ono za šta nemaju normalnog realnog objašnjenja. Nakon ovih dogadjaja koji su se lično meni dogodili upoznao sam mnogo ljudi koji su imali ili imaju slična iskustva. Znači ništa nenormalno nego logički kad sam razmislio samo jedna tabu tema. A zašto da nepričamo i o tabu temi , danas se zbog toga barem nespaljuje na lomači.
Ja , par popratnih pojava je ostalo i kod mene. Sa tim mogu da živim ali o tome ćemo drugi puta. Sad je već kasno pa vam želim svima laku noć i ono što je najvažnije – lijepo sanjajte.