zalutala sjecanja

B38 – LJUBAV NIKAD NEUMIRE SAMA

Tonuo sam polako u jedno stanje koje je jako teško za opisati. Svjestan sam bio svega a ujedno nisam se mogao odupirati. Možda je bolje reći , nisam ni želio da se odupirem. Htio sam što prije da ovaj teatar prekinem , da nešto uradim da to sve prestane , opet jednom da normalno spavam i da pojma nemam šta će biti sutra. Možda jedna neobična želja ali za mene u ovom trenutku i jedina. Izdaljine sam čuo glas koji me vodio i nekako mi sigurnost davao , glas povjerenja , glas nade kojem sam vjerovao.

Osjećam kako sam neobično opušten poslije svih dogadjaja koji su mi se desili u zadnje vrijeme , opušten ali ipak nekako iznenadjen I zatečen kao u pola skoka. U iščekivanju da se nešto dogodi , nešto očekivano i lijepo , nešto nemoguće. Sve više tonem , sve više se gubim u dubini , nemogu tačno da opišem šta se dogadja ali nalazim se pred nekim vratima. Glas mi nalaže da otvorim vrata i da udjem.

Mučim se sa željom da ispružim ruku i da ih otvorim , borim se nadom i strahom, moram pokušati. Čujem glas , ti to možeš , ti to moraš. Pružam polako ruku da otvorim vrata. U trenutku kad sam ih skoro dodirnuo , bljesak , udar zraka. Iznenadno se otvoriše i skoro me prepade sva ta svjetlost koja tako naglo bljesnu i sve se odjednom utiša , oko mene zavlada mrak. Nije mi jasno , gdje sam ja to , šta se to u stvari dogadja. Osvrćem se i naprežem oči da bilo šta vidim u tom mraku , polako mi je jasno da mi je sve to već poznato. Opet sam u crnom prostoru bez zvijezda , opet sam u jednom od mojih snova.

Jedina je razlika što sada nemam straha i sve mi je nekako već poznato i normalno. Sa desne strane se vidi opet ta svijetla tačka. Okrećem se i prilazim , već sam tu i sada vidim da je to kao tunel od blagog svjetla a na kraju je svjetlost , vrlo jaka svjetlost koja me tako privlači. Na momenat sam zastao i pomislio da tako nešto nepostoji osim mozda u snovima ali je glas bio tu , ne to nije bio san , sad sam još više siguran. Nešto se stvarno dogadja ali neznam šta , na kraju krajeva nije ni važno , tako je stvarno , mogu da osjetim sve oko sebe.

Znam da moram da udjem u tunel a opet mi je jasno da ću umrijeti ako udjem i odem do kraja. Glas je opet tu , moram da udjem. Polako bojažljivo prilazim. Osjetim da me nešto blago vuče da udjem što dublje. Nepomičem ni ruke ni noge a prilazim , jednostavno se sve oko mene pokreće i ja polako zalazim sve više i više unutra. Prepoznajem na kraju tunela siluetu. Kao da je iza nje , da sad sam siguran da je ženska silueta, iza nje je tako jako svjetlo da nemogu skoro da gledam , trudim se da razaznam siluetu.

Odnekud čujem riječi – Kada ti bude teško naćeš me u svakoj suzi na vjetru izgubljenoj. Sada prepoznajem. To je žena iz mojih snova samo je sada sve nekako drugačije ,sa puno svjetla i još više tuge u tom glasu. Pruža ruke prema meni. Kolebam se malo jer znam šta to znači , sjećanja će doći i to ne moja nego nečija tudja a toga se plašim , jako se plašim toga. Trenutak kao vječnost. Moram pružiti ruku , zato sam i došao ovde opet , prvi puta svjesno i po mojoj želji. Pružam ruke i osjećam da polako klizimo još dublje u tunel.

Znam da nesmijem dozvoliti da skroz prodjem kroz tunel ali sada nije bilo povratka. Nije ništa više važno. Polako mi postaje mnogo toga jasno. Žena iz mojih snova je stvarno postojala. Živila je u državi oko hiljadu kilometara daleko odavde. Živila je i bila svjedok kako joj ubijaju ćerku i muža. Natjerali su je da to sve gleda i ostavili je da živi sa tim dalje. Srce joj nije dugo izdržalo. Umrla je i ona jako brzo nakon toga. Od tada me traži. Da taj muž sam bio ja i to mi je sada sve jasno. Jednostavno je objašnjenje bilo tu.

Objašnjenje u koje nisam želio da vjerujem i moram priznati da sam i sada skeptik ali pošto se sve baš meni dogadjalo izgleda da mi nepreostaje druga mogućnost nego da vjerujem. Gledam u te oči koje su mi tako poznate , tako drage i čujem glas – ljubav nikad neumire sama. Borim se u sebi da ne vjerujem ali drugog izlaza nemam , te oči , te poznate oči koje sam toliko puta sanjao su sad tu kraj mene. Znam da nemože ovako vječno i trudim se da zadržim što duže svaki trenutak , da ga okujem u vječnost a znam da sam igru već izgubio i prije nego što sam je počeo.

Primjećujem da sam se već i previše primakao kraju tunela i to me pomalo uznemirava. Želim da podjem sa njom a ujedno znam da je to kraj, ne , nesmijem, želim to , moram se oduprijeti , moram nazad. Trudim se iz petnih žila da se vratim nazad , otimam se , težko mi je disati , jako mi je težko disati. Iznenadjeno je stala i ona , nekako u nedoumici. Osjetila je da neželim ići dalje. Opet sam vidio suze u tim očima i to me je bolilo , zar nije dosta suza bilo. Kolebam se da idem dalje , osjećam da mi polako pušta moje ruke.

Osjecam ogromnu tugu , nemogu disati ,nemogu doći do daha a želim još mnogo toga da kažem. Nešto me vuče nazad velikom brzinom i sve više i više ubrzava , nemogu da dišem , želim da kažem da.. , nemam više daha a još nisam sve rekao , nemogu disati , šta se to dogadja. Kao jedan veliki udar i opet sam tu , pokriven dekom , borim se za dah , za svaki novi udisaj.

Sve sam opisivao naglas tako da su znali šta se sve dogadjalo i kako mi je bilo. Prodisao sam normalno i htio sam da ustanem i da se malo umijem hladnom vodom. Upozorili su me da moram polako ustajati jer sam ležao više od devedeset minuta pa moram paziti da neupadnem.

Vrtilo mi se u glavi tako da sam baš jedva ustao , malo posrnuo u koljenima i uz njihovu pomoc otišao da umivaonika. Kad sam se umio bilo mi je malo lakše. Pitali su me da prekidamo ili cemo nastaviti gdje smo stali. Disanje se normalizovalo. Sada nisam više želio napola da sve ostavim , nastavljamo odmah , čuo sam svoj glas kao izdaleka.

Ostalo je mnogo toga nedorečenog i zato moram dalje , moram odmah dalje. Došao sam do kreveta i opet je postala prijatna ta toplota pod dekom. Tonuo sam opet u polusan. Opet se nalazim pred vratima , tim čudnim vratima i opet nemam snage da ispružim ruke. Moram i želim to , znam , zato sam i došao ovde. Zadnjom snagom pružam ruke , bljesak……

Schreibe einen Kommentar

Deine E-Mail-Adresse wird nicht veröffentlicht.