Moj boravak u Njemačkoj je bio jedan doživljaj koji se ne zaboravlja lako. Prvi mjeseci su nekako brzo prolazili. Sve nam je bilo novo i prvi puta u životu. Paket kolača je isto tako brzo pojeden. Sada smo čekali kada će ko dobiti paket od kuće sa kolačima pa da se malo podsjetimo na kuću. Jedino što smo se od onog debelog morali povremeno sakriti sa paketom , nijedan paket nije bio dovoljno veliki za njega. Vaspitačice mu nisu dale da jede duplo jer kako rekoše , nezdravo je to , ali on nije nikada pazio na njihova upozorenja. Nekako kako je vrijeme prolazilo više nisam imao volje da budem daleko od kuće. Sada mi je izgledala puno ljepša nego kada smo odlazili i nije mi bilo jasno da li mi više nedostaju roditelji ili kuća.
Opet jedan novi osjećaj koji često nazivaju čežnja , jedan osjećaj koji će me još puno puta u životu podsjetiti da je tu. Zadnja tri mjeseca su prošla u iščekivanju kada ćemo napokon ići kući. Dani su nekako sve sporije prolazili i da nije bilo onog debelog nebi se ni nasmijali onaj zadnji mjesec našeg boravka. Tada sam naučio još nešto. Svaki petak su se dijelila pisma. Svi smo trčali da vidimo ima li šta baš za mene. Trčali i nadali se , na prstima provirivali iz gomile da čujemo da li će vaspitačica i moje ime pročitati. Imena se redaju , debela je još hrpa pisama koje vaspitačica u ruci drži. Ma sigurno je moje iduće ili iduće evo ga zadnje joj je još u ruci , opet neko tudje ime. Ostajem razočaran i tužan u isto vrijeme , iznevjerenih očekivanja a nemam na koga da se naljutim. Možda će idući petak biti i dva za mene , tješio sam se i čekao taj dan.
Bili smo i na prijemu kod gradonačelnika u Berlinu. Dobili smo sokove i kolače i poslije održanog govora i završenog jela gradonačelnik je pitao ima li još pitanja. Samo se jedna ruka podigla , bio je to naša izjelica. Nekako je sročio na Njemačkom pitanje – a kada će opet kolači. Prvo je zavladala tišina , vaspitačica je samo okrenula očima , a mi smo svi čekali da on pojede još jednu porciju kolača. Nije mu smetalo što smo svi buljili u njega kako se prežderava kao da mu je prva porcija u životu nego je i dalje slatko jeo.
Kada smo se vratili u kamp naravno da je dobio kaznu , nema kolača za večeru. Jedna kazna koja ga je strašno bolila tako da smo ujutro saznali da je neko u kuhinji pojeo još pola pleha kolača koji su bili ostali. Naravno da su svi gledali u njega ali do kraja školske godine nije priznao da je on to bio , nije pa nije , mogli su da mu prijete još tri dana i nebi pomoglo. Ma pravio nam je taj još mnogo problema , ne nama nego vaspitačima da se bolje izrazim. Nekako je zaključio da ovde nema više kolača i poželio da se vrati kući. Naravno da mu to nisu mogli odobriti jer smo došli svi skupa i skupa ćemo se i vratiti.
Onda se sjetio da su zabranili igranje pored obiljezenih asfaltnih puteva zbog živog pjeska a kazna je bila , odmah će ga poslati kući. To je sve nekako iskombinovao u svojoj glavi i pošao svaki slobodan trenutak da izaziva sudbinu i da se šetka pored staze pokazujući svima kako je hrabar. jedina greška u njegovom planu je bila , šta ako stvarno naleti na živi pjesak , na to nije ni mislio a upravo se to i dogodilo. Bila je to prava uzbuna u kampu , našao je živi pjesak ali je potonuo samo do pasa i vikao na sav glas kao da ga tuku.
Nismo ni mi znali da li mu stomak nije dao da tone dalje ili je već našao dno ali činjenica je bila , dalje nije tonuo. Bio je blizu staze tako da su ga lako vaspitači izvukli , šta znači lako , dva odrasla vaspitača i još dva slučajna prolaznika su se dobro napatili. Sreća sve se dobro završilo jer da je dalje otrčao mislim da ga niko nebi mogao spasiti. Naravno da ga nisu poslali kući nego je dobio zabranu , sedam dana nema kolača , sam kaže da je to jedva preživio i da nebi paketa od kuće bilo bi stvarno preteško.
Završili smo školsku godinu u Njemačkoj , dobili smo na polasku i sve poklone koje smo skupljali za šest mjeseci da ponesemo kući. Slatkiša je bilo na pretek pa mi se moj kofer učinio još težim nego na dolasku. Opet smo u povratku uživali i čekali onaj osjećaj kad se crijeva prilijepe za ledja kako nam vaspitačica opet ponovi. Ovaj puta smo naišli i na par vazdušnih rupa i svi su nekako uživali , djevojčice su vriskale , a mi smo stisnuli zube i poslije pokazivali da se nismo prepali iako nam je srce u petama kucalo. Jedini koji nije osjetio poskakivanje je bio naš debeljuca , vjerovatno je sila teže bila jača.
Ovaj puta su mu dale vaspitačice duplu porciju samo da ostane sjediti u svom sjedalu što je na početku i palilo. Pred sam dolazak je već pošao da se vrti kao da će ustati ali ga je vrući pogled vaspitačice presjekao u pola misli , tako da je odlučio ipak da trpi. Pola sata bez jela , ma izdržaće on to nekako. Neznam zašto nas to nije iznenadilo ali kad smo se prebrojavali opet u vozu neko je falio. Svi su u glas njegovo ime dozivali. Trčao je za vozom sa dva sendviča u ruci. Sve je dobro prošlo pa smo i njega imali u vagonu. Neko je provalio da se čitav vagon naherio na jednu stranu pa smo skoro svi sugestivno i povjerovali u to.
Pospali smo brzo i pred jutro nas probudi opet debeli , neko mu zapalio opet papir izmedju prstiju ali sad ga je brzo otresao , naučio se već. Nisam ni znao da draga lica mogu toliko da fale a tek moj krevet a stari mačak , a tek ferije koje je počinjalo tek. Jedino što sam morao ovaj puta i ja da zakolutam sa očima je da je majka opet plakala , aj pa nemoj me sramotiti pred kolegama pa ću ja trčati po vagonu idući puta pomislih. Sreća brzo krenusmo pa niko i neprimjeti , eh ko će te žene razumiti , na ja , možda ipak malo sam je i razumio , ipak su mi falili sve ovo vrijeme.
Srknuo sam kafu sa ovim sjećanjem koje dodje tako iznenada kao i sve ono što sam osjetio prvi puta u životu. Osjećaji koje sam sreo prvi puta , osjećaji koji će me još dosta puta pratiti u životu , nekada i bez moga znanja , onako samo , kao životni pratioc. Prošetao sam do televizora i upalio ga , upravo su počinjale vijesti.
Drugi april dvijehiljadepete , javljaju da je u Aziji bio strašan zemljotres. Pokazuju slike , skamenio sam se , prvi puta tako daleko ali bile su to poznate slike iz mog sna. Prvi puta da se nešto tako daleko dogodilo a da sam sanjao , ponavljao sam za sebe onako. Kažu da su pronašli jednoga koji je dugo bio zatrpan. Upravo je kamera pokazivala kako ga iznose iz ruševina , sav je bio krvav. Kažu da je bio priklješten gredom po nogama a i jednu je ruku imao slomljenu.
Pogled mi je zastao , u desnoj ruci je stezao plišanog medu…….