zalutala sjecanja

B24 – SVAKI KORAK KAO OD OLOVA KILOMETRE PIŠE

Zemlja se tresla od tenkova a naša je mala šupica sva vibrirala od grmljavine. Naišli su tenkovi i da i nismo znali da su to Amerikanci poznali bi ih po crncima koji su virili iz njih. Kolona se zaustavila pravo pored naše šupe. Vojnici su nam iznijeli par konzervi keksa cigara i još par sitnica podijelili i produžili dalje. Pravi pravcati keks smo odmah pojeli sa zadovoljstvom i zaključili kako ti Amerikanci baš znaju da žive.

Sačekali smo da svi tenkovi prodju pa smo se i mi uputili prema St. Peltenu. Na početku smo još uvijek u strahu i bojažljivo išli ali kako smo sretali samo Američke vojnike tako nas je strah polako i napuštao. Ni jednog Nijemca ni za lijeka. Stigli smo u St. Pelten i uputili se prema centru grada gdje su po riječima tenkista trebali da nas prihvate Amerikanci.

Nismo morali da tražimo centar grada nego samo da se uputimo u pravcu odakle se pjesma orila. Na trgu je bila već sagradjena velika tribina   na kojoj se viorila crvena zastava sa petokrakom. Oko dvadesetak Američkih vojnika nas je dočekalo i preko zvučnika upoznalo sa činjenicom da ćemo morati ovde par dana da ostanemo.

Upozoravali su nas da nekrećemo sami dalje jer se u blizini nalaze neprijateljski Madjarski vojnici i da bi to bilo opasno za nas. Tražio je od nas još samo malo strpljenja jer nam žele još napisati i podijeliti isprave tako da nemamo problema u daljnjem putu. Upozoravao nas je da kad dobijemo isprave dobro pazimo na taj komadić papira jer nam on tada život znači.

Naravno da se nikome nije čekalo jer bi svako od nas najdraže da se odmah stvori kod kuće. Prošle su godine da nisam bio kod kuće tek tad mi je postalo jasno da se mnogo štošta tamo daleko promijenilo. Bilo je pojedinaca koji su i kretali na svoju odgovornost pa čak su i mene nagovarali. Malo sam razmislio i ipak odlučio da sačekam još malo , samo bi mi trebalo sad još da zbog neopreznosti stradam od Njemaca ili još gore od Amerikanaca, ne , bolje je da sačekam , isprave ću dobiti pa onda sa svim ostalim napred.

Nikome se nije čekalo samo sjedeći nego smo pošli montirati konjske zaprege i spremati vozila za puta u raznim pravcima. Moja grupa je dobila jedan kamion i poslije dobijanja isprava smo produžili prema Lincu. Kamion se tresao štucao je , drhtao ali je išao dalje. Tu smo se snabdili sa gorivom gdje su nas Amerikanci propustili na rampi koja se nalazila na Dunavu. Put nas je vodio prema Beču. Na rijeci Encu smo naišli na Rusku rampu. Pregledali su nam isprave i propustili nas dalje. Prešli smo na teritoriju koju su Rusi kontrolisali.

Oni su nam oduzeli kamion i nije vrijedilo govoriti kako nam on još treba , jednostavno su nas istjerali i pokazali nam rukom da nastavimo dalje pješke. Nije vrijedilo ništa više objašnjavati nego smo se još jednom okrenuli , pogledali naš kamion , taman napunjen benzinom i tužno produžili dalje pješke. Pješačenje je bilo jako otežano jer su ulice bile pune naroda i vojske. Narod je išao kao bezglave tamo vamo a kad naidje motorizovana kolona Ruske vojske morali smo se sklanjati da oni prodju.

Polako se naša grupa i smanjivala kako se ko odvajao. Svako je imao svoj put kući. Od nas se rastao i Jakonić tako da sam ostao bez jednog pravog kolege koji će mi ostati u vječitom sjećanju. Bio je jedan jako poletan čovjek koji je sve nas hrabrio u zarobljeništvu i kome ništa nije bilo teško. Radio je i za sebe i za druge ako je bilo potrebno nekoga zbog bolesti zamijeniti da Njemci nebi šta primijetili. Na taj je način puno života spasio.

U toku putovanja za Beč imali smo jako puno poteškoća jer smo često zaustavljani. Stalno su nas pretresali i ispitivali , ponekad i po više sati zadržavali na kontrolnim punktovima. Morali smo da im stalno dokazujemo da smo bili zarobljenici i da nemamo veze sa Njemcima. U to vrijeme je dosta Njemačkih vojnika samo bacalo uniforme i pridruživalo se takvim grupama kao što smo mi bili da bi nekako pobjegli kazni.

Po dolasku u Beč nam je bilo još gore jer ju nas poveli opet na ispitivanje. Trebali smo im dokazati na neki način državljanstvo. Tu su nas najviše izmaltretirali pa su nas ipak na kraju pustili. Ujutro smo krenuli za Ulrichkirchen koji je bio udaljen nešto oko dvadestičetiri kilometra. Bilo nas je trinaestoro u grupi.

Tu nas je dočekao Koči koji je već bio u civilnoj odjeći. Sa njim smo se ispričali kao sa starim drugom i razmijenili dosadašnja iskustva. Snabdio nas je sa hranom i objasnio nam da se trebamo uputiti prema Subotici. To vam je najsigurniji put i tu ćete jedino biti upućeni u pravcu kuće. Moram priznati da mi je i sa Kočijem rastanak teško pao.

Toliko nam je puno taj čovjek u Njemačkoj uniformi pomogao da se opisati nemože a mogao je kao i ostali da nam odmogne pa čak i pobije. Donosio nam je hranu i cigare a što je još važnije bilo da je jedan Njemac sa nama pričao kao sa ljudima a ne kao sa stokom. Mislim da je to bio jedini Njemac koga se nisam bojao a ujedno ga i poštovao.

 

  1. maj 1945 godine

 Pozdravili smo se sa Kočijom i još par kolega i krenuli opet dalje na put. Rukovali se zagrlili i krenuli prema Madjarskoj internacionalnim putem za Budimpeštu. Prešli smo Austriko-Madjarsku granicu u Šopronu i krenuli dalje za Šarvar. Ako me pitate šta sam tada uopšte razmišljao satima hodajući pješke kroz nepoznato rećiću vam –kuća , Rada ćerka , roditelji , braća , rodni kraj.

To mi je i davalo snagu sve ove godine i eto sad se polako primicao i taj trenutak istine. Kako je moja Rada prošla sve ove godine , jesu li Njemci bili i kod nas tako nemilosrdni kao ovi u logoru.

Kako uopšte izgleda moje dijete , kako će reagovati kad me prvi puta vidi. Sad mora da ima već tri godine i samo majku dosada poznaje. Noga za nogom se vuče po prašnjavom putu. Svaki korak kao od olova kilometre piše. Sve sam bliže i bliže kući aj kolika si zemljo Madjara imal ti igdje kraja…………

Schreibe einen Kommentar

Deine E-Mail-Adresse wird nicht veröffentlicht.