zalutala sjecanja

B23 – NIJE DUGO POTRAJALO A ZEMLJA JE POČELA DA SE TRESE

  1. maj 1945 godine

 

U samo svitanje smo kao i obično bili već svi budni kao po komandi. Umor i glad su bili to dvoje stalnih pratilaca koji su se smjenjivali naveče i ujutro svih ovih zadnjih godina. Ako još tome dodamo i strah onda je slika skoro potpuna bila , ma dodje tu još i bolest i tuga ali sad da vam sve ne nabrajam , potrajalo bi do ujutro ili jos duže. Provirivali smo svi bojažljivo kroz te tanke proreze izmedju dasaka. Kažem bojažljivo jer kad bi stražar vidio da neko viri lupio bi kundakom na to mjesto a to je znalo za nas unutra i te kako da boli pa čak i nos da bude slomljen.

Ništa se nije dogadjalo , skoro je i podne bilo kad smo skupili malo kuraža i tiho pozvali stražara na Njemačkom. Opet ništa, provirujemo ali nevidimo nikoga , tišina. Malo smo sačekali i opet zvali , ovaj puta malo glasnije , malo hrabrije. Niko se nije javljao pa smo oko podne shvatili da su se stražari u toku noći izgubili u vidu magle. Jednostavno su nas ostavili same i otišli svojim kućama ili ko zna gdje sada više nije bilo ni važno.

Našli smo nekako podeblju letvu i nekako odvalili katanac. Spao je u prašnu sa tupim zvukom kao da je nešto u jastuk udarilo. Svi smo stali kao ukopani kao da smo se bojali da taj zvuk neko ne čuje jer smo znali da je kazna za bijeg – streljanje po kratkom postupku.. Vrata se prvo polako pomjeriše a onda sve brže i brže pa na kraju udariše glasno od zid barake.

Svi smo stajali još unutra i niko se nije usudio prvi da pomoli glavu kroz otvorena vrata. Još uvijek je mogla da bude neslana šala od stražara. Puste nas da provirimo pa dobijemo kundak ili metak u glavu a oni se onda valjaju od smijeha dok se neko u svojoj krvi davi za poslednjim udisajem. Bojažljivo kao prvi koraci djeteta provirivali smo jedan za drugim napolje. Ništa se nije dogadjalo , nigdje nikoga nije bilo. Početak maja a trava je zabijelila od snijega.

Onako slabo obučeni stajali smo ispred kolibe neznajući šta da radimo. Da li je to istina , da li smo slobodni , šta ako sad krenemo a zanama zapucaju. Tresli smo se od hladnoće neizvjesnosti i straha nemoćni da da sami sebi kažemo da je patnja gotova , da napokon smijemo kući krenuti. Jako hladan dan ali ostaće topao u našim srcimo dok god živimo , dan koji nam je donio slobodu. Izašli smo na cestu koja je vodila prema Lincu.

Snijeg je počeo još jače da pada kad smo ugledali tri siluete da idu prema nama. Svi smo stali kao ukopani bez daha. Onaj u sredini je bio u Njemačkoj podoficirskoj uniformi , pa zar opet , mislim da smo svi u tom trenutku pomislili. Prvi trenutak pomisli , treba bježati , ne želim opet ponovo u zarobljeništvo. Onda smo pogledali u automat obješen oko njegovog vrata. Može nas sve pobiti odjednom u bijegu ali zar nije bolje i poginuti nego ponovo se vratiti u logor.

Pogledali su nas trojica vojnika i pošli polako da nam prilaze. Sa obe ruke prihvatiše svoje automate, obazirali su se okolo , sad više nema bježanja , pomislih. Polako su nam prišli i podoficir nam se obrati na Njemačkom. Pitao je gdje su stražari koji su nas pratili. Tražio je izričito da mu se jave stražari koji su nas provodili. Niko se nije javljao pa smo mu ispričali kako su nas stražari po noći napustili i izgubili se u vidu magle.

Nije bilo više izlaza morali smo mu to objasniti pa šta bude. Mogao bi pomisliti da smo sami pobjegli pa nas sve na licu mjesta poubijati. Kako je to čudno kad ti jedna tako strašna riječ kao streljati postane sasvim normalna , riječ sa kojom živiš godinama , riječ sa kojom umireš. Kao da se to tebi i ne dogadja a opet se boriš za svaku sekundu života , za još jedan uzdah pluća , za još jedan pogled u nebo.

Pitao nas je da li u blizini ima Njemačke vojske , objasnili smo da nismo nikoga vidili od sinoć. malo je zastao a onda je zavukao ruku u svoj unutrašnji džep od uniforme. Izvukao je zvijezdu petokraku i predstavio se kao oficir Američke vojske. Pokazao nam je i sliku gdje je on u oficirskoj uniformi Amerikanaca. Rekao nam je da ostanemo tu i da se neudaljavamo od naše brvnare jer će ubrzo naići i Američka vojska sa tenkovima i da će nam oni reći šta nam je dalje raditi.

Napomenuo nam je da su Njemci okolo sve minirali i da bi bilo glupo od nas da sad poginemo uludo. Uvjerio nas je ubjedljivim argumentima tako da su i oni najsumljičaviji rekli da je to najpametnije. Pozdravio se sa nama kao sa starim prijateljima i sa svoja dva pratioca produžio dalje cestom za Linc. Vratili smo se do naše kolibe posjedali i polijegali okolo.

Niko nije više htio unutra da udje jer smo imali osjećaj da smo zatvorenici ako samo provirimo unutra. Snijeg je još uvijek padao i onako slabo obučeni smo se baš počeli smrzavati kada se jedan do mene sjetio mrtvog Njemca iza barake. Nije dugo potrajalo a vratio se sa šibicom koja je već dobro bila mokra ali smoo ipak uspjeli nekako da pripalimo i vartu. Nije dugo potrajalo a zemlja je počela da se trese. Nailazili su tenkovi XI Američke armije………

Schreibe einen Kommentar

Deine E-Mail-Adresse wird nicht veröffentlicht.