Sjedim sam na našoj klupi u ovoj noći bez kraja. Čekam te a ne znam dali ćes doći , ali se ipak nadam , želim da se nadam. Vjetar zatrese obližnje krošnje. Kao zvuk tvojih koraka šapat lišća me pritiskao , osvrćem se u nadi. Nema nikoga. Mali valovi blago zapljuskuju šljunak ispod mojih nogu. Ja i jedna stara klupa čekamo i pitamo se zašto ljubav uvijek tvoje ime nosi. Zašto te još uvijek nema , ma doći ćeš svakog trenutka , osjećam to.
Zbog čega uvijek dolazim sa nadom a često se vraćam sa tugom , zbog čega je to naša klupa , zašto sam uopšte tu. Puno pitanja za tako kratko vrijeme na koje mi samo tišina odgovara. Još uvijek osluškujem taj vjetar razigran u krošnjama. Ponekad i u moju kosu zaluta onako na momente silovito a onda opet nježno. Osjetim pogled na sebi. Okrećem se polako i znam da se nevaram. Ti dolaziš nekako užurbano , kao u naletu skupa sa vjetrom. Oči nam se sretoše u iznenadjenju kojem smo se oboje nadali. Širim ruke , trčiš prema meni , zar je moguće da si tu. Grlim te , o bože kako to prija , želim da to vječno traje.
Uhvatio sam te u letu i zagrlio , ali tvoja kosa , ta plava neposlušna kosa nastavlja dalje kroz vjetar , sakriva taj poljubac. Dugi poljubac koji pamtim svaki puta. Otvorili smo oči oboje. O bože te oči nesmijem zaboraviti nikada , kao da same govore , kao da ih još i sada gledam. Odnekuda iz daljine čujem glas , sjećaš li se sada. Glas postaje jači i odvlači me nekako u stranu , trga me iz zagrljaja. Puštam ruke , neželim da pustim , neću da odeš. Ostani i zagrli me , neću da budem opet sam , tako prokleto sam.
Ostao sam tako ispruženih ruku kao u polusnu. Osvrnuo sam se oko sebe kao u transu. Opet sam u kolibi kraj dvorca. Jasno mi je da sanjam ali sve je tako vjerno , sve je tako stvarno. Kada mi je pustila ruke kao da sam se probudio iz sna u snu. Sada mi je tek jasno da kada mi god da svoje ruke doživim kao neko sjećanje iz prošlosti. Gledam ženu pred sobom i znam da je volim ali kako i zašto , puno pitanja odjednom. Sada me tek sjećanje počinje služiti i znam da sam ovo već jednom sanjao. Kao bljesak mi se jedna misao provuče kroz glavu. Bježati moramo bježati.
Osjećam paniku koja nadolazi tako nenadano ali ipak nekako očekivano. Neznam šta se dogadja ali znam da moramo bježati. Pokušavam da sam sebe ubijedim da je to samo jedan san ali neide. Tako je sve stvarno , te oči , da to su te oči. Grabim ćerku i bježimo , bježimo iz petnih žila iako mi slutnja govori da ne vrijedi. Ma ovo sam već jednom sanjao , šta se to dogadja. Ovo sam već sanjao , znam sigurno ali isto znam da nemogu nikako iz začaranog kruga pobjeći. Okrećem se oko sebe i opet iste slike vidim.
Trojica ih je , bježimo , uhvatili su me , nastavljaju za ženom i ćerkom , udarac u glavu , tama i išina me zapljusnuše. Neznam koliko je vremena prošlo kad sam otvorio oči. Nesnosan bol u glavi. Pokušavam da pomjerim ruke i noge , neide. Ruke su mi na ledjima pa nevidim ali noge su mi žicom svezane. Nadam se da su njih dve uspjele pobjeći , tako se prokleto nadam , to mi je još jedina želja koju imam.
Grubi glasovi se čuju , psovke su sve bliže i bliže. Uhvatili su i njih dve. Grubo ih guraju pred sobom rukama i nogama. Uspravio sam se ali sam odmah pokleknuo od udarca u ledja. Bol me bacio na koljena. Ubijte mene ali pustite dijete , vikao sam iz sveg glasa. Dijete vam ništa nije radilo , pustite bar dijete. Gurnuli su ih obe na zemlju uz podli smijeh. Onaj debeli ćelavi prosikta kroz zube , šta ćeš nam ponuditi za njihove živote kad i tvoj već imamo. Osjetio sam udarac u stomak koji me bacio u prašnu.
Ćelavi je prišao ćerci odozada i uhvatio je za kosu. Dijete je plakalo i zvalo me da joj pomognem. Ženi su zavezali usta. Gledala me je bez riječi kao da hoće da mi kaže da ovo nesmijem nikada zaboraviti. Te oči to su oči koje moram da zapamtim , da li se sada sjećaš , prostrujalo mi je kroz glavu kao da sam čuo njen glas.
Sve se dogadja kao transu , dijete još uvijek zove da joj pomognem i plače. Ustajem zadnjom snagom. Osjećam kako mi se ta žica kojom su me vezali zarezuje u meso. Noge i ruke mi krvare ali nemogu da se oslobodim. Naprežem se iz sve snage da uradim nemoguće i prekinem žicu , osjećam kako se još dublje urezuje u kožu.
Ubijte mene , njih pustita , vikao sam na sav glas. Dvojica me uhvatise keslajući se uz riječi – i ti ćeš doći nared ništa nebrini. Počeše opet da me udaraju ali ovaj puta nisam bol osjećao. Onaj debeli ćelavi izvuče bajonet i stavi maleckoj pod vrat………….