zalutala sjecanja

B21 – U TOM TRENUTKU SVIJET JE PRESTAO DA POSTOJI

Uhvatili su me za kosu i okrenuli mi glavu prema malom uplakanom djetetu. Debeli ćelavi je još uvijek držao nož pod njenim grlom. Otimao sam se onako zavezan i molio da ih puste a mene da ubiju. Smijali su se grohotom na svaku moju riječ i uživali kad ih neko očajnički moli. Zar mogu ljudi da budu tolike životinje , to stvarno nemogu da shvatim. U idućem trenutku povukao je nož preko grla i krv je prsnula na sve strane.

Nisam mogao da vjerujem , ne to nije istina , to nemože biti. Ovo je samo jedan san i hoću da prestane. Hoću da se već jednom probudim. Uživao je kao životinja u svakom trzaju svoje žrtve a kad se više nije micala odbacio ju je bahato u prašinu. Moje dugačko neeeee još uvijek je odzvanjalo u zraku dok su se sva trojica naglas smijali. Oči su joj ostale otvorene i gledale su prema meni još uvijek kao da pomoć traže i zovu me ali uzalud.

Čitav svijet se srušio za mene , nisam se više ni opirao , život mi više nije predstavljao ništa. Prišao je meni sa riječima da sam ja sada na redu. To me je tako hladnokrvnim ostavilo jer mi je baš sve svejedno bilo , život nije više imao značaja ni vrijednosti za mene. Ali prvo ćemo se malo poigrati satobom – čuo sam glas izdaljine. Htio je da molim za svoj život ali je meni sve u tom trenutku svejedno bilo , nije više ništa važno bilo , sve je sada svejedno.

Isti onaj krvavi bajonet mi je zabio u jedno pa u drugo oko , bol i tama , još ćeš ti da se patiš čuo sam njegovu vrisku. Pljunuo sam prema glasu , još jedino što sam mogao napraviti dok mi je bol razdirala tijelo. Zadnje čega se još sjećam je zvuk izvlačenja duge oficirske sablje iz metalnih korica. Bol u vratu je bio kratak i rezak i osjetim da padam sve dublje i dublje.

———————————————————————-

 

Skačem iz kreveta sav mokar od znoja. Pipam oči i vrat , sve je u redu. Bio je to opet onaj isti san. Sada mi je bilo jasno zašto sam se uvijek vraćao na taj san sa strahom i tjeskobom. Svakog se detalja sjećam dok me bol pritišće u srcu. Jasno mi je da je to samo jedan san bio , ali tako prokleto stvaran san kao da se stvarno i dogodio. Ustajem i umivam se po licu , pravim kafu. Dosada su mi skoro svi snovi bili istiniti. Nerazumijem zašto ovo sanjam , zašto se stalno isto ponavlja sa par detalja više.

Puno pitanja a nijedan odgovor. Pokušavam logički da analiziram pa možda se i kakvo rješenje ukaže. Inače sam po prirodi logičar i analitičar i pokušavam za sve da nadjem jedan odgovor. Prvi fildžan kafe zamirisa kroz sobu. Jasno mi je da su me upravo u snu ubili na strašan način kao i ćerku iz tog sna. U trenutku budjenja znao sam da sam mrtav a opet živ. Šta se to dogadja samnom. Nadam se da je to kraj sanjanja i da ovo neću morati nikad više da proživim. Nadam se da je ovo zadnji puta da ovo sanjam , nadam se i želim.

Sada tek primjetim da me se san tako dojmio da sam bio pravo umoran i to dobro. Pogledao sam na sat. Opet je pet sati ujutro. Zašto se uvijek moji snovi dogadjaju u to vrijeme. Tada mi pade jedna misao na pamet. Ako su se dosada svi moji snovi ostvarivali onda je i ovo moralo istina da bude. Dogadja se u nastavcima i jedno jedino logičko objašnjenje mi se nameće. To se jednom već dogodilo i to jednom davno u prošlosti.

Ali zašto ja baš to sanjam , nisam imao logičkog objašnjenja ali valjda je sve prošlo i ovo je vjerovatno i kraj snova , barem se nadam i želim to. Novi dan se polako budio , srknuo sam kafu i zamislio se. U sjećanju mi je još uvijek taj pogled koji kao da od mene pomoć očekuje i moli. Tog pogleda se i danas sjećam jer se to zaboraviti nemože nikada.

 

Nisam znao da će se uskoro dogoditi toliko toga da ću morati da zaboravim na mnoge stvari što sam dosada znao i uvažavao kao normalno. Nisam znao da ću povjerovati u takve stvari u koje ni dan danas nemogu da vjerujem a dogodiće se i to meni baš. Možda se pitate što vam uopšte ovo pričam. Odgovor je jednostavan. Napočetku se dogadjaju takve stvari da čovjek skoro pomisli da to nije istina i nepriča puno o tome jer bi ga svi smatrali nenormalnim.

Kako vrijeme prolazi postalo mi je jasno da o tome treba da se govori baš zato što se takve stvari često dogadjaju ali se niko neusudjuje da priča. To je jedan začarani krug , jedan opasan krug.

——————————————————

 

Hoćemo li ići kod djeda – upitao sam Lanu. Kojeg djeda jel mog novog djeda – upitala je kao iz topa i već je bila spremna da odmah krenemo. Nije valjda da ti se svidja taj djed upitao sam je i ona je zastala i pogledala me. Kako da mi se ne svidja moj vlastiti djed , jesi ti normalan , pa to je moj djed – onako kao napola uvrijedjena odgovori mi u rafalu Lana. Jedva sam je odgovorio da ne nosi našu macu kod djedove jer se ne poznaju i može da bude samo problema na šta je jedva i pristala ali mi je rekla da nisam nikakav tata kad joj to ne dopuštam i da će ona sebi tražiti novog tatu danas odmah i čim dodje kod djeda reće mu to.

Još smo se vozili do „novog djeda“ kad je rekla da ona tako ne misli i da mene voli najviše na svijetu. To je bilo karakteristično za moju Lanu , kako se brzo ljutila tako se brzo i odljutila. Izašli smo iz auta opet ruku za ruku sa osmjehom na licu koji nam je odmah sišao u pete kad nam je namrgodjena žena otvorila vrata. Opet vi ovde , hajde ulazite kad ste već ovde , gospodin vas već odavno čeka – čuli smo grubi glas kao iz bureta.

Neznam samo šta je gospodin našao u vama dvoma da vas pušta svaki dan u kuću , ja vas ne bi angažovala ni mačku da mi nahranite. Smake se opet korak unazad i mi prodjošmo. Vidim ja da je Lana već pošla da je pita koju mačku treba nahraniti pa sam je povukao da što brže udjemo.

Prošli smo već kraj nje ali sam se još jedanput okrenuo , neznam ni sam zašto.

Gledala je za malecckom kao da je pošla da joj se svidja polako ali to nije htjela priznati nego nas je grubošću dočekala da sakrije svoje osjećaje. Kao da sam primijetio jedan mali , jedan malecki osmjeh na rubu njenih usana ili bar nešto što je na to ličilo. Primijetila je moj pogled i i osmjeh je odmah nestao sa lica. Nešto kao da je htjela još dobaciti ali je odustala jer smo mi , mrže bolje ušli kod novopečenog djeda.

Lanu je ovaj puta čekalo brdo igračaka pa su joj oči sjevnule a usta ostala otvorena. Nije prošlo dugo a već je sjedila na podu i objašnjavala maci kako se to može igrati sa svim igračkama odjednom. Ja sam uzeo mašinu i svaki puta sam se morao iznova diviti tim kitnjastim slovima.

Djed je nastavio diktirati svoju priču….

Schreibe einen Kommentar

Deine E-Mail-Adresse wird nicht veröffentlicht.