Postrojeni smo ispred kasarne i saopšteno nam je da se po krugu nesmijemo kretati i da će svaki pokušaj bjekstva biti kažnjen smrću. Rekli su nam da ćemo sutra primiti objave i hranu pa onda moći krenuti kući. Moral je porastao jer nikome nije u stvari bilo više do rata , svi smo htjeli samo izvući živu glavu i ići kući. Kuća je bila ta čarobna misao koja nam je stvarala nadu da ćemo ubrzo viditi i zagrliti svoje najmilije jer niko od nas nije dobrovoljno bio tu , svi smo se javili na vojni poziv. Ujutro smo postrojeni i u koloni smo krenuli za Bosansku Raču. Polako smo se približavali željezničkoj stanici i kada smo ugledali teretne vagone bilo nam je jasno šta nam se sprema ali je bilo kasno za sve. Tovariće nas u te stočne teretne vagone.
Odbrojali su nas po stotinu i utjerali u vagone kao stoku. Požurivali su nas pogrdnim riječima i udarali kundacima od pušaka. Kad je vagon bio pun zatvoren je sa debelom metalnom šipkom. Stotinu ljudi u vagonu kao sardine poredani. Oni slabiji su popadali po podu što od gladi što od žedji dok su drugi preskakali preko njih da provire kroz jedan jedini mali prozorčić na vagonu. Htjeli su da se na bilo koji način uvjere u kojem pravcu vozimo.
Smrad je zavladao u vagonu jer su jedni preko drugih mokrili i vršili nuždu. Zrak je postao tako težak da se skoro nije moglo ni disati. Stariji ljudi su samo padali po podu i nisu se više ni uspjeli podići. Umirali su tako zgaženi od drugih. Koliko smo mogli zaključiti put je trajao oko četrdeset sati od kojih smo jedno pet sati stajali na nekoj stanici. Voz se napokon uz škripu zaustavio. Vrata su se otvorila i u prvi trenutak nas je svjetlo zaslijepilo tako da ništa nismo vidili. Sa jedne i sa druge strane su bili postrojeni Njemci i ustaše.
Pošli su nas istjeravati i udarati kundacima od pušaka. Meni je bilo loše pa su me dvojica kolega iz vagona uhvatili ispod ruku i pomogli mi da hodam. Nedaleko od stanice se nazirao logor pod jednom šumicom. Svjež zrak poslije duge vožnje je tako uticao na ljude da su kao ošamućeni padali po putu. Njemci su ga lupili čizmom i ako se nije odmah podigao dobio je metak u glavu iz pištolja i kolona je nastavljala dalje. Izgleda da im je to već bila navika tako da smo na kraju kolone vidili dva robijaša koji su takve kupili na kola i nastavljali za nama.
Uletilović Dušan se brzo sageo da ga niko nevidi i podigao nešto sa puta. Našao je koru od limuna pa je brzo očistio i podijelio sa nama , to mu nemogu ni danas zaboraviti. Nije bilo puno ali bilo šta da se strpa u usta prijalo je. Logor je bio četiri kilometra od stanice udaljen i polako smo već vidili kapiju. Na kapiji je pisalo STALAG XVII-a. Tu smo primili metalne pločice vezane na špagu sa registarskim brojevima i morali smo ih odmah oko vrata staviti. Na ulazu smo primili jedan hljeb za šest ljudi i paket margarina.
Dok sam čekao da primim pločicu malo sam se osvrnuo oko sebe. Logor je bio ogradjen bodljikavom žicom u deset redova sa ježevima izmedju. Okolo su bile postavljene osmatračnice sa reflektorima i stražarima , debelim dobro uhranjenim Njemcima. Prava mitraljeska gnijezda su to bila tako da sam odmah zaboravio pomisao da bi mogao odatle pobjeći.
Ja sam dobio zarobljenički broj 7042. Kad smo mi došli u logoru je bilo dosta zarobljenika iz drugih država. Bili su to Francuzi , Poljaci , Belgijanci i još dosta drugih. Rasporedjeni smo po šezdeset u jednu baraku. Kreveti su bili od drveta ako se to uopšte moglo nazvati krevetom. Možda je bolje da kažem stalaže , mislim da bi taj izraz puno , puno bolje stajao.
U krugu je bilo već dosta civila koji su imali brojeve kao i ja i čim smo došli pošli su da nas ispituju o svemu i svačemu. Kako se zovemo , odakle dolazimo , šta smo radili prije rata , kako smo uopšte došli ovde i još mnogo drugih pitanja. Polako su počeli ljudi da se odvode na ispitivanje i nisu se nikad više vraćali. Kasnije smo mnoge od tih što su nas dočekali kao kolege vidili u ustaškim uniformama pa nam je sve onda bilo jasno. Ja sam u to vrijeme bio slab pa me zato nisu ništa ni pitali.Pored logora se nalazila Njemačka komanda. Bilo je to nekoliko lijepo gradjenih baraka u kojima je boravila komanda logora a na krovu se viorila Njemačka zastava.
Sledećeg dana smo u trinaest sati bili postrojeni i odmah upozoreni da će se samo prilazak žici kazniti smrću. Poslije tog dobrojutro pozdrava od strane Njemaca smo potjerani na uzimanje doručka. Dobili smo opet jedan hljeb ali ovaj puta na dvadeset ljudi što je značilo po jedan mali komadić. Donijeli su kazan neslane kuhane stočne repe i to je dobio samo onaj ko je imao ušta da mu se naspe. Nalazili smo prazne konzerve i ko je to imao mogao je malo repe dobiti.
Tako je to trajalo danima ali ne svaki dan pa su oni slabiji umirali od gladi. Njemci su imali pored svoje barake mjesto gdje su svoje smeće bacali , oguljine od krompira i ostatke hrane. Okupljali smo se često oko te rupe i tražili bilo šta da pojedemo jer je glad dobro pritiskala. Stražari su nas gledali i ismijavali se pa čak i fotografisali. Travu oko baraka smo svu već počupali i pojeli. Dani su bili dugi a glad je sve više osvajala , postajala nepodnošljiva. Život je postao samo borba za bilo čim što ćeš u usta strpati.
Ležao sam na daskama i zamišljao svoju Radu kako me čeka na kapiji dvorišta. Kako sam samo poželio da je zagrlim , samo još jednom pa nek bude šta će biti. Moji budni snovi koji me drže da ne poludim u ovom ludilu bez kraja. Dolazim kući Rada me vidila , trčim i grlim je , da imam još suza mislim da bih sada plakao ali one su davno presušile. Samo pritisak u grudima je još znak da patim , da želim , da volim. Onda mi je pao napamet taj doručak kad se budemo vidili.
Sjedim za stolom a ona mi nosi tanjir sa dva jajeta na oko i domaći hljeb , aj kako je znala hljeb dobro napraviti a on miriše , ma kakva dva jajeta pet komada hoću onako na oko ispečeni. Eno sad donosi i palačinke sa domaćim pekmezom sjeda kraj mene i gleda kako jedem. Čitav sto se zatrese i prekinu me iz razmišljanja , trznem se , kad ono jedan hoće da mi cipele skine. Viknem na njega pa se obojica prepadosmo. Kaže mislio da sam umro pa htio moje cipele. Viknuo sam koliko sam mogao na njega da bi mu cipele još i oprostioi ali palačinke ostadoše na stolu. Ni probao ih nisam , to mi je najžalije bilo u tom trenutku.
Povremeno se čuo pokoji rafal iz mitraljeza koji nas je na početku prepadao i pitali smo se šta se dogodilo ali kasnije nismo više trzali na to. Opet je neko prišao bodljikavoj ogradi i pružio ruku da ubere malo trave jer je po krugu više nije bilo i bio je odmah ubijen. Tifus i vaške su zavladele polako logorom. Vode nije bilo dovoljno ni za piti a o pranju nije bilo ni govora. U lugoru je bio jedan ljekar ali je on služio samo da ustanovi smrt i odlomi pločicu koju smo imali oko vrata.
Svakih par dana smo imali zadatak da pokupimo mrtve i vozimo ih pod stražom u obližnju šumicu. Tamo smo ih zatrpavali zemljom i kopali drugu rupu za idući puta jer su Švabe htjeli da ih odmah zatrpamo da nebi dalje smrdili. Djelomično su to bila već ukočena tijela koja su počinjala da se raspadaju , smrad je bio nemoguć. Nakon obavljenog posla su nam za nagradi dali malo vode da se napijemo. Vjerovatno su htjeli da imaju ekipu koja će druge zatrpavati a ne još ako neko padne da se moraju vraćati i dovoditi nekog drugog jer sami nisu htjeli ništa drugo osim puške u ruku uzeti. Nije ni važno zašto , mi smo dobili malo vode da popijemo i bili presretni u tom trenutku.
Idući dan su nas istjerali na dvorište prilično grubo. Dok smo izlazili vidili smo par Njemaca da postavljaju kameru na stativ. Izašli smo i nismo mogli vjerovati kakav je to miris u logoru. Iz kamiona se širio miris svježeg tek ispečenog hljeba. Pomislili smo da ćemo napokon dobiti nešto za jesti. Davali su nam hljeb na tri čovjeka i jedan margarin. To je sve snimao kamerman. Morali smo da se nasmijemo kada smo hljeb I margarin dobili a njemci su to sve snimali. Pravili su propagandni film kako se postupa sa zarobljenicima u Njemačkim radnim logorima.
Nakon par koraka osmjeh nam je nestajao sa lica iza ćoška je bio parkiran drugi kamion i tu smo morali da vratimo što smo dobili. Taj su hljeb poslije toga odvozili i istresali svinjama. Bilo je onih koji su zagrizli u hljeb , te su odvodili i nismo ih nikad više vidili. Gladan umirem od gladi , nemam snage da hodam , hljeb u ruci što tako miriše a moram da ga vratim. Dobio sam i ja želju da zagrizem pa nek me i ubiju a onda sam se sjetio jednog obećanja.
Obećanja da ću da se živ vratim iz rata i vidio sam svoju Radu kako me na kapiji čeka. Vratio sam hljeb i nisam ga zagrizao…………….
——————————————————————————————–
Vidio sam da je tom starom čovjeku već poprilično teško bilo da nastavi svoju životnu priču pa sam mu predložio da idući vikend dalje nastavimo sa pisanjem. Vidim da se trudio da što više u jednom danu ispriča ali očito je bilo da tijelo više nije moglo držati tempo sa njegovim željama. Lana nije više mogla mace da nadje pa je i ona dala svoj pristanak da krenemo kući uz odgovor na izlazu – ma naći ću ja tebe idući puta kad dodjem.
Hoćeš li ti mene opet povesti – uslijedilo je pitanje za mene odmah – nego da hoću – ako budeš opet bila dobra kao i danas – odgovorio sam. Nego da ću biti dobra , odgovori ona nonšalantno , pa ja sam uvijek dobra. Umalo se nisam nasmijao ali reko bolje da se ne smijem opet neće pet minuta samnom pričati a i mogla je čtagod pametno da provali pa da se ja još moram crveniti.
Primijetio sam još da je mačka pobjegla ispod kreveta ali nisam ništa rekao da nebi morao još da se vraćam i izvlačim je ispod kreveta jer koliko sam ja poznavao svoju Lanu sigurno bi htjela još i da se pozdravi sa macom prije odlaska i da je još jedno , još samo jednom pomazi pa bi onda mogli ići. Izašli smo na put i još jednom sam se okrenuo da pogledam tu kuću. Jedna stvarno predivna stara kuća i jedan divan stari čovjek. Još samo da ima malo ljubazniju poslugu bilo bi još ljepše ali šta je tu je , posao mi se svidja , to sam morao priznati.
Odavno nisam pisao dok mi neko diktira pa me malo ruka zeza ali možda je ovako i bolje , pisati sa deset prstiju sam skoro zaboravio , malo vježbe mi neće škoditi……..