Podijelili su nam male ašovčiće i naredili da sebi kopamo rake. Kopali smo svi blijedi nas četrdeset uhvaćenih bjegunaca. Postavili su pred nas mitraljeze na nogarama i čekali da sebi iskopamo rupu. Krišom smo gledali debele Njemce koji su se kao dosadjivali čekajući da mi što prije završimo započeti posao. Pošto im se izgleda učinilo dugo pridje nam jedan njihov oficir i opali metak jednom od zarobljenika u glavu vičući – schnell – schnell – tako da smo mahinalno i požurili.
Kad su rupe bile gotove naredjeno nam je da skinemo svu odjeću osim donjeg veša i poredamo se ispred raka. Blijedi od straha gladi i nemoći stali smo pred rupe i čekali još samo da čujemo naredbu za streljanje. E moja Rado znam da ti nisam puno pružio u životu ali ovakvom kraju se baš nisam nadao. Kao u polu snu sam razmišljao kako će sada doći naredjenje za paljbu , kiša metaka će razdirati meso i onda će nastupiti vječiti mrak.
Odjednom sam na Njemačkoj strani ugledao jedno poznato lice. Bio je to Leon Lamers iz Topole i već je bio u uniformi Njemaca. Vidim da je i on mene primijetio i očima me pita , pa šta ti radiš u grupi za streljanje. Pozvao me rukom da mu pridjem pa sam mu objasnio kako sam se slučajno našao u toj grupi. Nakrenuo je glavu i zaškiljio jer je već čuo da je bio pokušaj bijega u pitanju a tu ne može slučajno da se da se zadesi. Netrebaš se predamnom pravdati , tiho mi je šapnuo.
Poslao me par koraka nazad i otišao do Njemačkog komadanta. Vidio sam ih kako nešto žučno raspravljaju pa mi se i mala nada pojavila. Njemački komadant je odricao glavom i odmahivao kao da nije htio da čuje šta mu Leon govori ali je ovaj bio pravo uporan i samo išao za njim i nastavljao sa svojom pričom. Nakon izvjesnog vremena komadant samo klimnu glavom i odmahnu rukom.
Lemers se vratio se ponovo do mene i rekao da je dogovorio sa komadantom da nas sve pošalje za Tuzlu gdje ćemo dobiti objave i biti pušteni kućama. Trebalo je dosta da ga ubijedi ali eto pristao je na njegovo insistiranje. Znate li kako se osjeća osudjeni na smrt kome su upravo rekli da ga neće ubiti. Želim vam da to nikada ne saznate ali kao da sam se ponovo rodio , sa nadom u život smo se svi oblačili.
Petnaest stražara sa konjima nas je odvojila i potjerala pred sobom tako da smo morali potrčati. Kad smo krenuli čuo sam iza sebe rafal mitraljeza uspio sam samo kratko da se okrenem , veća gomila ljudi je popadala u te iste rake što smo mi iskopali. Njemci nisu odustali od svoje namjere pa je druga grupa zauzela naše mjesto. Ledeni znoj mi je probio od te vriske i zapomaganja što se čula. To je moglo da bude i moje zapomaganje.
Trčali smo u sredini putem dok su Njemci kaskali oko nas na konjima. Svako ko je pokušao pobjeći iz tog nesretnog stroja dobio je metak. Sa vremena na vrijeme su jednostavno iz zabave ubijali onog zadnjeg koji se umori pa malo zaostane , nisu htjeli gubiti vrijeme. To smo srećom na vrijeme razumili pa smo se svi trudili da ne gubimo korak da ne bi ostali zadnji jer kad stignemo čekaju nas objave i možemo ići kući. Dolaskom u Tuzlu smješteni smo u zapadni logor. Ujutro nam je saopšteno da se posebno odvoje Srbi posebno Jevreji i onda ostali. Nismo znali zašto ali smo morali poslušati jer nismo imali drugoga izlaza.
Niko nam ništa nije davao da jedemo tako da je glad sve više osvajala. Ja sam bio odvojen sa grupom u kojoj sam prepoznao Kojadinović Petra , Predragović D. Uletilović Dušan i Milivoj. Potjerali su nas za Zvornik i tamo smo dobili vode da se napijemo koliko smo mogli , nije nam niko branio. Sad kad smo se napili vode nekako nam, se i snaga malo vratila pa sam opet počeo sanjati kakav će to prijem biti kad opet ugledam svoju Radu. Kad je zagrlim i privijem u naručje. Samo da dobijemo te objave i da nas puste kući , nadam se da nećemo još dugo čekati na to.
Od Zvornika su nas potjerali prema Bijeljini kao životinje pred sobom tako da sam se i zapitao možda oni nemaju namjeru da nas puste kućama. Prema ratnim zarobljenicima se drugačije postupa ali sam to odmah odbacio kao pomisao. Pa čovjek nam je obećao da će nas pustiti pa zašto da nas laže . Mogao je odmah da nas pobije da je to samo htio. Zašto mu nebi vjerovao.
Po dolasku u Bijeljinu je stajala grupa civila na kapiji kasarne i uzimala nam sve što smo imali od vrijednosti , nalivpera , lančiće , prstenje. Pošli su da pojedince vode na ispitivanje kako su nam saopštili ali se niko više poslije “ispitivanja” nije vraćao nazad. Iz daljine smo čuli pucnje i to je bilo sve. Jasno nam je postalo da je svaki odvedeni poslije saslušanja bio odveden i ubijen pored kasarne. Samo smo isčekivali kada će baš mene da izvedu i da se nikad više nevratim. Izgleda da odavde nećemo živi izaći. E moja Rado a tako sam htio još jedan zagrljaj……