zalutala sjecanja

B12 – ČOVJEK IMA SAMO JEDNU SUDBINU

Način na koji je razmišljao, taj djed me stvarno fascinirao , pa skoro je pričao kao i ja samo vjerovatno sa mnogo više životnog iskustva. Odmah na početku našeg razgovora mi je rekao jednu rečenicu , vjerovatno kao obrazloženje svoga postupka – čovjek ima samo jednu sudbinu i od nje pobjeći nemože , život dodje i prodje ali samo uspomena ne prolazi – čuvajte svoje uspomene jer ako ih izgubite pitanje je kako i kada i da li ćete ih ponovo naći.

Moram reći da je bio u pravu , čuvao sam i ja svoje uspomene i čuvam ih i danas još. Ma kakve bile one, lijepe ili tužne , to su moje uspomene , moram reći , zaslužuju da žive sa nama barem dok i mi živimo a poslije , poslije se možda neko tih uspomena a možda i nas sjeti , ko zna ali jedno je sigurno ja im neću dati da umru. Moja Lana je već odavno zaspala i nisam ni osjetio kako su mi se oči same zaklopile , nadam se samo da neće biti opet onaj isti san…..

Na ja , tada sam shvatio , želje su želje a snovi su snovi……

Okrenuo sam se oko sebe. Poznati predio opet oko mene. Livada , dvorac i kuća na brijegu. Krećem polako poznatim putem ovaj puta malo brže nego obično i opet sam tu unutra , u kući. Za stolom sjedi već poznati blagi lik plave žene sa dugom kosom. Nisam se iznenadio jer sam nekako to i očekivao nego sam ušao u kuću i vrata su se kao i obično sama zatvorila za mnom. Žena preko puta mi je bila tako poznata i draga a u isto vrijeme sam je prvi puta u životu vidio u prošlom snu. Sasvim mi je jasno da opet sanjam. Malo sam se nećkao ali sam ipak prišao stolu za kojim je sjedila. Pokazala mi je rukom da sjednem preko puta nje na stolicu što sam automatski i uradio.

Gledao sam par trenutaka te oči i moram reći da su mi bile na neki način drage. Ispružila je svoje ruke napred ali nije ništa rekla. Tražila je moju ruku da joj dam , to mi je bilo jasno. Malo sam se nećkao , zašto samo šuti i ne progovara , na kraju zaključih da nema razloga za strah. Imam povjerenja u tu ženu to mi je bilo jasno a na kraju krajeva je to samo jedan san , sam sam sebi objašnjavao. Sve više me je kopkalo šta ima da mi kaže i zašto je uvijek tu zašto me stalno posjećuje u snu.

Osjetio sam blagi dodir ruke i postalo mi je toplo oko srca. Iako nije pomjerala usne čuo sam njen glas koji mi reče da moram da se potrudim da se sjetim i da je pogledam u oči. Pogledao sam je i osjetio da me polako nešto vuče u dubinu. Bio sam malo dijete jedno sedam godina star , igram se u pjesku sa nekom djevojčicom i sve je lijepo dok nije počeo pjesak da mi leti u oči. Protrljao sam oči i kad sam opet spustio ruke nisam mogao vjerovati.

Predamnom je stajala odrasla djevojka i ja je pitam da idemo skupa prošetati. Sam sam se iznenadio šta sam izgovorio ali kao da se sve dogadjalo kao neki san bez moga uticaja. Htio sam u duši da idemo šetati , neznam zašto ali bilo mi je to nešto kao potreba. Bilo mi je to nešto što sam jednostavno morao da uradim , neophodno kao zrak koji dišem

Šetali smo kroz neku šumicu ruku pod ruku. Još se sjećam suhog lišća pod nogama i predivnog sunčanog jesenjeg dana. Znam da mi je to prijalo kao nikada u životu i par trenutaka kasnije sam kleknuo pred nju i zamolio je da mi bude žena. Gledala me tim očima par trenutaka i onda mi je pala u zagrljaj skoro da me i oborila. Tada sam se okrenuo za trenutak jer je jako bučno postalo. Puno je ljudi oko mene , u nekoj smo crkvi , pa to je moja žena kraj mene i ja je volim. U naručju je nosila malu bebu i prilazila mi. Pa to je moja ćerka , prošlo mi je kroz glavu. Moja ćerka koju volim više od svoga života.

Isplivao sam iz tih očiju i pred sobom ugledao svoju ženu koja mi je tako dugo nedostajala. Pustio sam njenu ruku i odjednom su mi misli sa svih strana udarile u glavu. To je moja žena ali tu nešto ne štima , to nije moguće. Moja ćerka ali ta beba nije moja ćerka i nije Lana. Šta se to dogadja samnom. Sigurno da je to moja žena pa znam i kada smo se uzeli i dijete dobili , sigurno da se sjećam svega tu nema sumnje. Ovo je samo san , to nije istina , zelim da se probudim , neću više da sanjam , to nije tačno , bojim se…..

Probudio sam se i opet mi je bilo jasno da je san opet bio tu. Gledam na sat. Tek je ponoć prošla i još nije vrijeme da ustajem. Okrećem se i liježem na drugu stranu. Možda je sve od uzbudjenja i novog što sam juče proživio. Možda me čitava ta priča sa starcem i opteretila a da toga ni sam nisam svjestan.

Svako ima ružne snove ali kod mene je problem što neznam jeli to ružan ili je lijep san. Nekako mi se ružno i lijepo , stvarno i nestvarno miješaju da više nisam siguran šta da mislim , a to me plašilo. Sa jedne strane želio bih da znam šta se dešava a sa druge mi se čini da se te istine i bojim. Sad ću malo gledati po sobi , možda me je malo i strah da ponovo zaspim , neznam…..

———————————————————————————————————————————-

Spoticao sam se trčeći da što prije dodjem do kuće na proplanku. Koliko god da sam žurio noge su mi bile sve teže i teže. Upinjao sam se zadnjom snagom jer znam da moram požuriti. Moram požuriti da nebude kasno. Upadam , dižem se i iz sve snage pokrećem te olovne noge koje nikako neslušaju. Vrata nemogu da otvorim , kao da su zakovana , iz sve snage guram. Ulijećem u kuću. Grabim djevojčicu sa dugom plavom kosom i loknicama.

Izguravam ženu i požurujem da što prije izadjemo jer oni dolaze. Izlazimo napolje na livadu i trčimo sve troje koliko nas god noge nose. Nizbrdo je. Spotičemo se i upadamo stalno zbog visoke trava. Ćerka se spotakla i otkotrljala malo dalje lijevo , moram je ponijeti. Uzimam je u naručje okrećem se i vidim na vrhu brda tri siluete kako prijeteći trče prema nama. Žena me pogledala očima punim straha , kao da sam iz pogleda čitao , zar opet , zar opet.

Koliko god da sam se trudio nisam se više ničega mogao sjetiti. Poslije toga je zavladao mrak. Tek sada sam postao svjestan ovoga što sam te noći sanjao. Tek sada mi se strah iznenada pojavio. Nešto je još bilo i koliko god da sam se trudio nisam mogao da se sjetim. Nakraju sam odustao jer ću to opet vjerovatno sanjati a onda ću se potruditi da zapamtim.

Taj dan mi se dogodilo prvi puta nešto što je postalo moja svakodnevnica kasnije. Iako je sada sve bilo u redu odjednom sam osjetio takvu tugu da to nije normalno. To me je i bunilo zašto i zbog čega ali eto , logički može se svakom desiti da nekada nije dobro raspoložen. Pogledao sam na sat samo i vidio da je pet sati ujutro.

Sada više nije bilo spavanja a i da sam htio nebi ni mogao. Ustajem oblačim se , Lana spava još , moram uskoro na posao.

Dani koji su dolazili bili su dani kafa i dugih razgovora , vrijeme snova i sjećanja. Počinjali su dani kojih ću se uvijek sjećati , dani koji su mi život naglavačke okrenuli……

Schreibe einen Kommentar

Deine E-Mail-Adresse wird nicht veröffentlicht.