Tamo gdje ljubav pocinje

A63 – TU GDJE JE SVE POČELO

Dodirnuo sam lagano te široke štokove rukom. Polako sam prešao prstima preko izrezbarenog drveta , divan osjećaj preciznosti i nijeme ljepote. Te štokove je stolar pravio prije sedamdeset godina a možda i više u neko davno zaboravljeno vrijeme kada je ručni rad bio jedino što je cijenjeno. Dobar stručnjak je teško bilo biti ali što više gledam te šare mora da ih je pravi majstor isklesao u to sam sad bio siguran.

Tu kuću je pravio tadašnji trgovac a kako sada gledam nije žalio ni na materijalu ni na parama. Vidi se da je do sada slabo šta sanirano ali to što je dosada uradjeno bilo je pravo stručno i prvoklasno napravljeno. Stropovi su jako visoki moraću malo da ih spustim a gledam i malter je posao otpadati poslije toliko godina krečenja gulio se sam.

Biće dosta da se radi ali prvo želim još jedan ulaz i da kuću pegradim na svoj i djedov dio. Moje mišljenje je da je najbolje od samog početka nastupiti sa posebnim ulazom tako je zagarantovano da će biti manje problema.

Sada mogu samo reći da sam bio zadovoljan sa ishodom razgovora sa djedom i ocem. Poslije kratkog objašnjenja pristali su na moju ideju i dogovorili smo se da ćemo ubrzo taj dio kuće prepisati na mene i da onda mogu početi sa radovima.

Sad vidim što se kaže tek kad sam prišao izbliza da će biti puno tu da se radi ali to mi nije predstavljalo neki problem. Dosada vam još nisam ispričao priču o toj kući pa mislim da je već došlo vrijeme i za tako nešto. Priča počinje još prije prvog svjetskog rata. U gradu je bio jedan jako uspješan trgovac koji je sve pretvarao u novac. Novac mu je bio najvažniji u životu i jedina radost. Jedina zabava mu je bila naveče da sjedi i broji koliko je taj dan zaradio.

Na njegovu sreću a i na moju mogu baš da kažem to nije dugo potrajalo. Upoznao je jednu djevojku kada je sklapao posao sa njenim ocem i jednostavno njen lik nije više mogao da izbaci iz glave. Kad je sklapao posao jednostavno nije više išao zbog posla nego samo nju da vidi. Bio je i sam iznenadjen šta se to u stvari sa njim dogadja tako da se može reći da je skoro izgubio na tom poslu jer mu je samo ona bila u glavi.

Izgubio je u poslu ali je dobio mnogo više zauzvrat. Dobio je ljubav a to nije mogao kupiti ni za sve pare ovoga svijeta. Dogovorio se sa njenim ocem da će da je ženi a tu gdje ju je prvi puta ugledao obećao je da će napraviti kuću. Svoje obećanje je i održao pa je tu vrlo brzo niknula kuća na sprat od svojih dvijestotine pedeset kvadratnih metara. Za te prilike jako ogromna kuća , skoro nepojmljive veličine.

Glavni mu je ponos i umjeće bilo da je to prva kuća u gradu bila koja je imala unutrašnji wc kako u prizemlju tako i na spratu. To je bilo prvi puta uživotu da nije žalio ni brojao pare. Želio je sve najbolje za novi početak i novu ljubav i po prvi put nije pitao pošto je nego samo kada će biti gotovo jer po završetku kuće je dogovorena bila svadba.

Bila je to najbolja kuća u gradu a pričali su još dugo poslije svadbe da je bila pravo nezaboravna. Imali su samo jednu ćerku i njoj je kuća pripala. Ćerka se udala i ostala je tu da živi. Pred sam drugi svjetski rat bilo je jako teško živiti sastavljati kraj sa krajem tako da je ćerka odlučila da donji dio kuće izda pod kiriju i da na taj način preživi nekako tu krizu.

Bila je to slučajnost ili možda je bolje reći sudbina da je moj otac tu stanovao sa svojom majkom pod kiriju. Tu su proveli par godina i odselili. Za vrijeme drugog svjetskog rata i bombardovanja porodica moga oca je bila smještena prinudno i to pogodićete baš u tu kuću. Poslije drugog svjetskog rata moj djed se raspitivao da nadje i kupi neku kuću jer je stambeno pitanje bilo pravi problem. Tada se mogao uzeti i dobar dugoročni kredit pa se djed dao na potragu za nekom povoljnom ponudom.

Poslije dužeg traženja naletio je na jednu kuću koja je bila jako velika i gazdarica je htjela da proda samo donji dio kuće a u gornjem da ona živi. Mome djedu se to svidilo a eto bilo je i jeftinije pa je mogao i manji kredit da otplaćuje. Pored kuće je bilo i pola zemlje na prodaju.

Pošto je za njega samog to i pored svega bio veliki zalogaj pitao je moga oca da odu pogledati tu kuću ako bi on bio zainteresovan pa da je popola kupe. Kad su otišli i pogledali kuću bila je to baš ta kuća od trgovca gdje je moj otac sa svojom majkom prije stanovao. Naravno da su se probudila sjećanja iz djetinjstva i nije prošlo dugo dobili su kredit od banke i kupili popola kuću. Tu su moji roditelji proslavili svadbu uz smijeh i veselje.

Roditelji nisu tu dugo živili , možda godinu dana otprilike poslije moga rodjenja i odselili su za Banja Luku. U toj kuću su ostali djed i baka sami. Alma i ja smo se u toj kući uzeli i tu je bila svadba. U vremenu kada nismo ni ja ni Alma radili tu smo proveli par divnih mjeseci u ljubavi , igri i planiranju kako dalje. Kada smo dobili posao i mi smo odselili odatle dalje ali eto sudbina je izgleda htjela da doselimo opet u Prnjavor i da se na neki način opet vratimo u tu istu kuću – tu gdje je sve počelo.

Neznam da li vjerujete u sudbinu ali ja kad razmislim kud god da smo krenuli , kud god da smo pošli opet su nas putevi doveli na isto mjestu u tu kuću.

Ona je stalno bila tu i čekala na nas.

Sada je samo još ostalo pitanje , vjerujete li u sudbinu……..

Schreibe einen Kommentar

Deine E-Mail-Adresse wird nicht veröffentlicht.