Eto izgleda da ću baš kuću da dijelim sa svojim djedom ali kad malo bolje razmislim nas dvojica smo se baš dobro i slagali. Bio sam mu prvi unuk pa sam i imao svu njegovu pažnju koja mi je nekada prijala ali nekada i baš podobro smetala. Prvi puta su me roditelji ostavili kod djeda i bake kada sam imao pet godina. Kada su došli sledeće sedmice da me posjete iz Banja Luke imali su šta i da vide.
On je mene odveo na šišanje ali na nulu ili na ćelavo kako se kaže i kupio mi odjelo i kravatu zato. Bio sam mali i znam samo da je bilo puno ubjedjivanja i plača ali je on uradio što je naumio. Roditelji su samo sjeli kad su me prvi puta vidili a i meni nije bilo jasno ko je to u ogledalu kada sam se prvi puta ugledao.
Bio sam ja često u toj kući kasnije za vrijeme školskog ferija i po dva mjeseca. Imali smo ja i djed i dobrih i loših dana ali smo se uvijek nekako slagali , osim par puta ali to se nasreću dobro završilo. Djed je tada radio i imao kancelariju u opštini. Prije nije bilo kuhinje i menze nego je svako sebi sam nosio jelo. Inače je to radila baka ali je eto baš njoj palo napamet kako bi unuk mogao da je malo zamijeni preko ferija dok je tu.
Za ručak su bile predvidjene tri šerpice koje su se slagale jedna na drugu a na najgornjoj je bio poklopac. Obično je bilo supa jelo i salata u te tri zdjele već podgrijane i spremne za jelo. Ručak je morao biti tačno u dvanaest sati u kancelariji i ja sam poslije bio slobodan. Poslije izvjesnog vremena zaključili su obadvoje da sam ja ipak premalen za takve zadatke.
Dok sam išao djedu obično sam nalazio uvijek po neku macu pa sam se zadrzavao da je pomazim malo. Ako je neka lijepa maca bila dobijala je uvijek pomalo od djedovog ručka. Kad sam se malo poigrao onda sam obično primjetio da je zvono na crkvi davno oznacilo podne.
Tada je bila trka da se na vrijeme stigne pa se onda od silnog trčanja isprosipaju i izmješaju supa jelo i salata. Ali šta ću kad sam kasnio morao sam onda požuriti da ne bude još većeg belaja. Sekretarica me više nije ni pitala ko sam nego kad vidi da trčim samo je otvarala vrata da brže uletim i na tome sam joj bio zahvalan.
Nisam nikad čekao dugo nego sam odmah dao kantice i što brže izlijetao napolje. Ponekad sam još čuo u daljini djeda kako je nešto vikao ali do naveče se obično smirivao pa sam obično prolazio bez galame. Ubrzo sam bio oslobodjen tog zadatka i moram vam priznati da me je to više obradovalo nego rastužilo.
U to vrijeme djed se brijao britvom. Bilo je tada žileta ali njemu se to najviše svidjalo. Bilo mi je baš interesantno gledati kako se britva oštri na specijalnom kaišu i djed se brije. Naravno par puta se mahne po kaišu lijevo i desno i britva je bila naoštrena. Meni se to baš nešto bilo svidilo. Iskoristio sam priliku pa kad je djed prvi puta otišao na posao a baka mu u podne odnijela ručak našao sam ja britvu i kaiš da to malo oprobam nasamo bez popratnih riječi pazi ovo pazi ono.
Uzeo sam ja sada da naoštrim britvu ali umjesto dva tri puta mahnuti mlatio sam ja pola sata po kaišu lijevo desno. Kad sam vidio da se britva caklila od oštrine bio sam zadovoljan svojim poslom i što sam uspio naoštriti djedu britvu. Vratio sam sve namjesto i otišao da se igram. Sutradan ujutro kad je djed ustao i počeo da se brije čuo sam samo vrisak i galamu ko mu je dirao britvu.
A ko će drugi nego ja ali sam se onda morao praviti da spavam da izbjegnem nezgodna pitanja a do večeri će ga sigurno proći ljutnja. Hodao je djed još sedam dana sa flasterom na obrazu. Sreća nije počeo da se brije na vratu onda bi tek bilo problema. Kada mi je kasnije pokazao britvu i ja sam se prepao. Dlaku je pustio da padne slobodnim padom na britvu – do poda su bile dve dlake u zraku.
Ma slagali smo se ja i djed baš dobro. Jedino ja njemu nisam nikada mogao oprostiti što me ošiša onako naćelavo a on meni jednu drugu stvar ali ću vam to ispričati u povjerenju , nesmijete širiti dalje. Djed je bio načelnik vojne odbrane u Prnjavoru tako da sam i ja kao mali često sa njim išao po tim vojnim paradama i vježbama. Neki general je trebao doći pa smo bili na livadi gdje je vojska razvukla šatore i spremala se za doček.
To je bila trka i gužva prava. Pred sam dolazak generala došli su i vojnici sa psima , vučjaci pravi svaki ima sigurno po osamdeset kilograma. Na sredini je bio spreman veliki dugački sto sa postavljenom mezom i pićem za goste. Pleh muzika je probavala da se malo uigra. Jedini je problem bio što ja nisam znao za te tolike ćuke. Slučajno sam usput pokupio jednu malu macu na putu i sakrio je ispod košulje , nek se nadje ako mi bude dosadno. Nisam na putu imao šta da joj dam da jede pa sam je ponio jer kod vojske uvijek ima nešto za jesti.
Šta ću kad sam volio te male mace i samo ih skupljao. Mačka je sišla sa mog krila i došla do izlaza iz šatora u kome sam ja bio. Kad su ti vučjaci vidili tu mačku prvo je jedan zalajao pa onda svi po redu pošli da skaču i da se trgaju sa lanca. Kada je mačka pošla da bježi ispod stola sa mezom i da se tu sakriva niko više nije mogao da zadrži pse. Otrgli su se i protrčali ispod stolica pleh muzičara , par popobarali sa stolica i direkt pod sto sa mezom. Tu se tek vriska i režanje uhvatilo i trka vojnika da poprave situaciju.
Sreća uspjeli su da ih pohvataju prije nego što je general došao. Jedino što su mezu morali novu da naruče i odustati od parade sa psima jer su svi pozaspali koliko su se najeli. Eto prošlo je i to jedino što ja nikada više nisam sa djedom išao na neku paradu , pojma nemam zašto me više nije vodio ali eto tako je bilo.
To veče sam odmah poslije crtanih filmova morao na spavanje ali mačku nisam više mogao uhvatiti a to mi je bilo najžalije.
A baš smo se nas dvojica dobro slagali.