Tamo gdje ljubav pocinje

A53 – GORKE SUZE

Navikli smo se polako na jedan normalan život u Prnjavoru ali kao što se kaže čovjek nikada nije zadovoljan. Falilo nam je ono što većini ljudi fali čitav život a to su pare. Pošli smo da razmišljamo opet da se podjemo nečim baviti uz posao. Kako god da smo razmislili da bi se do više para došlo mora se opet imati početni kapital tako da smo se samo vrtili u začaranom krugu.

Upoznali smo jednog čovjeka koji je proizvodio rukavice i trebao mu je neko za prodaju jer nije sve sam stizao. To su bile inače radničke HTZ rukavice. Dogovorili smo se sa njim da ce Alma biti trgovački putnik za njega i prodavati mu rukavice za procenat. Znači sto vise proda više ce i zaraditi. Prvi mjesec je sve dobro krenulo i Alma je uspjela da se uklopi u posao i da nadje svoje stalne mušterije za plasman robe. To je u stvari i bilo glavno umijeće , otvoriti novo tržište.

Kad je prošao prvi radni mjesec dobila je i platu redovno , ma super je napočetku izgledalo , ali isto se tako kaže nije zlato sve što sija. Drugi mjesec je našla još više mušterija i još više rukavica prodala a to su uglavnom bile firme koje su kupovale po par stotina pari rukavica. Posao je bas procvjetao tako da više nije morala puno ni da hoda već su je sami zvali kada im je rukavica trebalo.

Na početku baš nije ni lako bilo i zbog samih para koje su nam falile. Auta nismo imali pa je morala sve putne troškove sama da plaća unapred. Nakad se dogadjalo da prodje kraj pekare pa joj svježe kifle zamirišu ali nije imala zašta da ih kupi. Toga se i danas često sjetimo. Došao je i drugi mjesec ali plate nije nigdje bilo. Kako šef reče rukavice su prodane ali još nije stigla naplata na žiro racun. Dodje i treci mjesec pa se isto ponovi.

To nam je bilo vise nego sumnjivo pa smo odlučili da se malo raspitamo kod tih firmi , zašto neplaćaju račune. Uspjeli smo saznati da su svi računi odavno plaćeni. Jedno razočarenje koje smo i slutili. Poslije mnogih pokušaja uspjeli smo nekako i sa tim šefom da se sastanemo. Počeo je izbjegavati susret sa nama jer je htio takvo stanje koje mu je pasalo da zadrži. Prvo je počeo sa svim opravdanjima ovoga svijeta da pokuša da temu ukloni za još neko vrijeme sa stola. Pošto je vidio da nema drugog izlaza priznao je na kraju da nema para da nam plati.

Mi smo uvijek kod nas kod kuće imali jednu malu zalihu rukavica ukoliko je neko trebao hitnu isporuku da imamo u blizini bez čekanja da mu isporučimo. Bas na tu malu zalihu je taj bajni šef i mislio. Reče nema para ali nam daje tu zalihu da sebi namirimo troškove a ako nećemo onda ništa. Baš to ako nećemo me je i razljutilo kao njemu je sasvim svejedno i ako on nama duguje a ne mi njemu. Nije bilo drugog izbora nego smo raskrstili sa tim lažovom i ostali kod kuće sa brdom rukavica koje sada nismo smjeli ni prodavati jer nismo imali svoje firme i računa. Praktično su u tom momentu bile beskorisne za nas.

Alma je bas bila tužna taj dan. Opet smo sve ulozili od sebe što smo mogli čak imali uspjeha u svemu tome i eto opet se nije dalo. Opet se sudbina poigrala sa nama dala nam samo malo da oprobamo uspjeh i onda se na kraju poigrala sa nama na loš način. To je baš ono kad se čovjek upita , pa šta ja to radim pogrešno , ili se previše nadam ili… nekad se netreba baš previse ni truditi da shvatimo kako i zašto nego treba jednostavno ići dalje. Nekada će iz loseg i dobro da ispadne , to se nikad nezna.

Bivsi šef je otišao brže nego što je i dosao a ja i Alma ostadosmo sami u kuhinji. Vidim da joj se baš sve skupilo. Počela je plakati. Prišao sa joj i zagrlio je. Bilo mi je teško što je plakala ali nisam ništa mogao uraditi nego samo biti nemoćni svjedok dogadjaja. Baš me ljutnja bila uhvatila tako da sam prišao gomili beskorisnih rukavica uzeo jednu i rasparao je na dva dijela. Šta da radimo sa tim brdom rukavica na sred sobe. Da ih ja koristim mogu mi trajati deset života.

Brisao sam joj suze ali su uvijek nove dolazile. Alma je bila jedna od onih kojoj osjećaji poslije dodju u valovima koje niko više zaustaviti nemože. Napravio sam nam kafu koja nam je poslije svega jedina prijala. Onda smo slučajno došli na jednu temu kad smo pogledali rasparanu rukavicu. Alma je ustala i razašila je na sastavne dijelove. Kaže kad je jedan tako neškolovan čovjek mogao da je napravi napraviću je i ja.

Pa reko to mora da se štanca sa specijalnim noževima , kaze Alma , napraviću svoje noževe. Onda sam je priupitao šta ce za kožu , kaže kupićemo kožu a pogled joj je zasjao. Pa reko znaš li ti koliko nam para treba za sve to , odakle nam. Pogledala je na brdo rukavica.

Pa dobro prodaćeš te rukavice ali kako kad nemaš pečata i firme. Pogledala me je mangupski pa sam je prekinuo poljupcem. Osnovaćemo firmu , rekli smo u glas. Onda možemo te rukavice plasirati na tržište.

Jedna prava ideja koja zaslužuje da se zalije časom šampanjca rekoh.

Svaki korak u planu je zavisio od onog prethodnog i možda baš zato smo imali vjere da će uspjeti ali ako malo razmislim uvijek smo kretali sa elanom i ništa nebi nakraju.

Nadajmo se da će ovaj puta uspjeti a ako ne, uvijek ima jedan idući puta pa ćemo viditi kome će dosaditi…….

Schreibe einen Kommentar

Deine E-Mail-Adresse wird nicht veröffentlicht.