Danas sam baš ustao nešto tužan pa sam se u jednom momentu priupitao a šta je to uopšte tuga. Kako to izgleda može li se dodirnuti popričati ili pobjeći od tuge. Koliko ljudi ide sa tugom čitav život u korak a nemože je se riješiti. Koliko ljudi misli samo da im je tuga stalni pratilac a varaju se i te kako neznajući da ima i gore nego to što oni proživljavaju. Što se meine tiče mogu reći da tuga i sreća čitav moj život idu pod ruku.
Moram sad da se malo vratim u period kad sam trebao da se rodim. Otac je čekao kad će mu se prvo dijete roditi i nije znao šta ce biti kad se rodi , muško ili žensko. Čitav dan je proveo u bolnici al se ništa nije dogodilo i onda je naveče otišao kući jer je sutra morao raditi. Čim je došao kući javili su mu da je dobio sina. Aj sreće tada je bilo prvo pa muško nešto posebno. To je bilo slavlje da je čitavu svoju platu potrošio na ćaščavanje , to mi je baš bilo čudno jer da vam pravo kažem ja to danas nebih mogao. Mozda su bila tada vremena drugačija pa je to bilo normalno.
Sa mjesec dana je beba počela da povraća , sve što pojede nakon par minuta povrati. To je tako par dana trajalo pa su se obratili ljekarima za pomoć. Sreća da je tu bio jedan stari dobri specijalista dr. Milić. On je pozvao oba roditelja na razgovor i objasnio im je da je kod djeteta u pitanju suženje na dvanaestopalačnom crijevu. Crijevo se sužilo i nije puštalo hranu dalje , sve što dijete pojede vraćalo se nazad jer nije moglo dalje proći.
Upoznao je roditelje sa činjenicom da ako se neoperiše dijete umire sigurno. Na pitanje roditelja a ako se operiše dobili su odgovor da ništa nije sigurno. Medicina nije još bila tako nerazvijena i dosada su mogli da kažu da je jedan od pet hiljada preživio takvu operaciju. Tako su moji roditelji bili stavljeni u situaciju ili da neoperiše onda beba umire sigurno i to praktično od gladi ili da operiše , onda ima samo male šanse da preživi.
Sada mogu reći da ih razumijem kako im je bilo u potpunosti. Naravno odlučili su se da bar pokušaju i da se nadaju onaj jedan od pet hiljada da budem baš ja. Tako su i pristali i sa današnjeg stanovišta ispravno postupili. Kad je ljekar izašao I rekao da je sve u redu I da je operacija uspjela ali da će se znati tek za dvadesetčetiri sata da li ću i preživiti to je bila i radost i neizvjesnost. Mislim da su to najduži sati za jednog roditelja da čeka da li će im dijete preživiti te sate.
Mogu da zamislim tu sreću kad je beba od dva mjeseca preživila to je kao da se opet rodila. Naravno da je majka samnom provela još dva mjeseca u bolnici i da smo skupa izašli kući. Sada kad gledam te slike iz bolnice , crnobijele slike , mogu da se postavim u taj položaji da sve razumijem. Opet su tuga i sreća skupa pod ruku isli i izgleda ma šta da radimo uvijek će tako biti.
Jedna kratka spona izmedju tuge i sreće je tu i ona se zove nada , nada u ono bolje i ljepše. Nada je u stvari ono što nas drži u životu I uvijek je izmedju tuge I sreće. Moj savjet je da je nesmijete nikada izgubiti I kad vam sve crno izgleda , ona je uvijek tu samo je neprimjetite ili za neke ljude je još bolje reći da nežele da je primjete.
Od tuge netreba bježati jer se od nje nemozete sakriti , treba joj se suprotstaviti jer se samo tako negdje iz prikrajka pojavi I ona mala nada koja će vam pomoći da sve to predje u sreću. Na ja ako neuspije nekada od prve nesmijete se razočarati , biće jos prilike.
Nego sad je vrijeme za kafu I malo muzike. Meni se lično svidja muzika sa grckim melosom I često se sjetim filma grk Zorba. Kad mu je najteže bilo , kad je porodicu izgubio jedino je mogao još tugu sa sirtakijem da ubije , jedan stari film ali pun osjećaja. Hei sad sam se sjetio jednog dogadjaja iz mladosti kad smo sirtaki plesali na vrh jednog brda u Banja Luci koje se zove Šehitluci ali to ćemo jedan drugi puta sad moram da budim svoje lopove na kafu.
Vama želim samo za ovaj put reci- nebježite od tuge – suprostavite joj se