Pismo je stajalo na stolu neotvoreno. Više se nisam ni žurio da ih otvaram jer je u svakom bilo jedno malo razočarenje , jedna odbijenica. Kad su pisma počinjala da stižu gurali smo se Alma i ja ko će prvi da otvori ali kako je vrijeme prolazilo stajala su sve duže i duže na stolu kao da smo se bojali šta unutra piše bojali se a slutili obadvoje isto. Kad sam ovaj puta pročitao šta piše samo sam sjeo. Pisalo je da sam dobio posao u Prnjavoru kao magaciner.
Obadvoje smo se nasmijali nevjerujući svojim očima. Kaže Alma napredovao sam od portira do magacinera , do penzije ću opet biti šef radilista , možda. Izgleda da je to baš tako u životu , izgubimo nadu u neko rješenje i tek tada ono zakuca na vrata. Nasmijali smo se obadvoje što od nevjerice što od dragosti ali Alma neprestaje da zeza. Kaze saćeš pištolj zamijeniti za olovku pazi samo da ti ne nestane municije.
Morao sam da je poganjam da bi prestala da me zeza. Ako mislite da je prestala kad sam je stigao tu se varate , nego je nastavila jos gore. Tek kad sam joj rekao – vodim te večeras da to proslavimo – onda je zastala. Da li je igralo ulogu zato što sam je oborio na pod , ili zbog poziva na večeru , ili što sam joj obe ruke uhvatio , ili možda zato što sam joj usta začepio poljupcem ko će ga znati ali me više nije zezala.
Utom se odnekud Daniel pojavi i povika da hoće i on da se hrve i uskoči medju nas. Uspjeli smo nekako da sačuvamo zube od njegovih koljena dok se ćiftao. Alma se polako izvuče i ode da se spremi za izlazak a ja sam se još jedno vrijeme znojio sa Danielom kome nije bilo jasno zašto bas sad prekidamo kad je on tek došao. Bio je ljut što mora da prekine sa igrom i da se opet negdje sprema ali do polaska se umirio tako da sam se skoro prepao da ce još i zaspati.
Išli smo dugom alejom kestenova prema jednom kafiću u gradu gdje se baš dobro jelo. Konobari su bili baš ljubazni kuhar prvoklasan a atmosfera dušu dala za romantiku. Interesantno je kako čovjek kad mu loše ide i neprimjeti ništa oko sebe ali eto sada mi je ta šetnja baš prijala. Prijala mi je ta aleja kestenova koja je bas karateristična za Prnjavor, prijalo mi je i društvo moja dva mangupa , nekako je ljepši svijet sada bio.
Rezervisao sam sto u ćosku sa tri stolice samo za nas iako moram reći da nam ta treća stolica nije skoro ni trebala jer je Daniel samo skakao iz krila u krilo.
Svijeća na sredini stola je vec bila upaljena a prigušeno svjetlo u čitavom kaficu je još samo uljepšavalo atmosferu. Što Alma nije znala a to je da sam ja već dogovorio da kad dodjemo puštaju samo naše pjesme. Kada smo došli stalno se čudila kako joj sve i jedna pjesma leži na srcu i pitala me da slučajno ja nisam tu prste umiješao.
Naravno da ja niočemu pojma nisam imao – puka slučajnost. Gledao sam je kako jede i uživao u svakom njenom pokretu dok mi je rukama nešto objašnjavala. Deset godina smo skupa a izgleda da sam još uvijek zaljubljen. Ljudi obično kažu da zaljubljenost brzo prodje sa godinama ali eto mene drži još uvijek. Kad gledam to lice , oči , usta nos , te pokrete , kao da smo prvi puta skupa , kao da nisu godine prošle od kad se poznajemo. Nekada mi se čini da je vrijeme stalo za nas dvoje.
Neznam , možda ima uticaja i to što smo toliko bili razdvojeni ali mislim da i nismo bili da bih opet primjetio iskru u njenom oku. Mislim da bi je opet volio i da se kojim slučajem dogodilo da se nismo nikad upoznali nešto bi mi čitav život falilo a nebih znao šta.
Vratili smo se kući istim putem, alejom kestenova. Daniel mi se popeo na ledja i naravno odmah zaspao. Koliko je skakao nije ni čudo bilo , mislim da su svi konobari odahnuli kad je otišao. Sad je vjerovatno i lokalna maca smjela sa frižidera da sidje i namiru da se napije vode.
Noć se spustila polako neprimjetno na našu baštu. Danijela smo stavili polako u krevet napravili smo kafu i izašli pred kuću. Noćni leptiri su oblijetali oko vanjske svjetiljke na zidu kuće. Sjeli smo na klupu pod starom trešnjom. Noć je baš bila zvjezdana , pun mjesec je bacao sjenke , tišina , samo cvrčci u daljini se čuju. Uzdah olakšanja , od sutra smo stvarno svaki dan skupa reče Alma.
Još nešto bih želila ako možes da mi obećas. Pogledao sam u te oči pune iščekivanja i klimnuo glavom , sad sam tek bio znatiželjan. Želim da me nevoliš vise u budućnosti , sad sam i ja zastao, nego uvijek samo ovoliko kao i dosada , reče Alma neskrećući pogled. Nije mi trebalo puno da razmišljam. Zagrlio sam je i poljubio u toj tihoj noći ispod stare trešnje. Ipak nam je ovde lijepo , ipak smo tu našli jedan dio sebe koji smo odavno tražili.
Sutra mi je prvi radni dan , opet novi početak , život je baš izgleda pun početaka ali kada sam stobom nebojim ih se više. Ustajemo i ulazimo zagrljeni u kuću , a jednom možda jednom ćemo i mi imati našu kućicu na kraju grada , jednom možda ………
Vjetar je još jednom zatreperio kroz lišće stare trešnje kao da je jos jednu stranicu završila sa zapažanjima pa odahnula , sve se umirilo , i cvrčci su se čuli sve manje i manje , tišina………