Probudio sam se , ležim u krevetu a pogled mi šara po zidovima sobe. Ta stara kuća napravljena oko prvog svjetskog rata ili možda i ranije još se drzi dobro. Gledam te prozore, male sitne otvore , njih ću morati još malo da zakitujem i prelakiram. Kit je otpadao kraj stakla pa je čak i pirilo pokraj kad je vjetar duvao.
Sjećam se da smo kao djeca dolazili ovde kod bake preko ljeta i provodili po dva mjeseca u igri i razbijanju dosade jednog dugog ferija. Pravili smo kolibe ložili vatre na njivi i zavirivali svugdje čak i tamo gdje nismo smjeli ali bili smo djeca. Komšiski pečenjaci su bili najsladji da se nabace na žar. Imali smo mi i svojih od bake ali nekako su oni prekoputa bili sladji. Skupi nas se po šestero unuka pa svaki po dva ili tri pečenjaka i to se polako i primjeti. Nije nas jednom komšija ganjao ali bilo je tu i drugih razloga žasto smo mi to uporno radili.
Taj stari čovjek je imao granicu sa bakinom zemljom. Granica je bila jedna medja po kojoj je bio drvored šljiva posadjen. U toj medji je bio i kamen medjas zakopan ali negdje u šiblju pa se nije ni vidio na prvi pogled. Granica je bila skoro ravna linija ali kako je vrijeme prolazilo dobijala je nekako sve više i više trbuh na našu stranu. Prolazile su godine i niko ništa nije primjećivao dok mi unuci nismo malo porasli i naravno onda smo smjeli i malo duže ostati u noć da neidemo spavati.
Tu veče smo isto sjedili malo duže i pričali jedno drugom neke strašne priče pred spavanje. Sjedimo nas šestoro sa lampama u ruci i stavimo ih ispod brade tako da svijetle i pričamo svoje priče. Baku smo mi vec davno uspavali pa je hrkala vec u šesnaest što se kaže. U momentu se svi primirismo i neko rece slušajte. Svi smo se umirili i posli osluškivati. Čula se odnekud kao neka tupa lupa kao da neko u nešto udara ali kao ispod zemlje da se to sve čuje. Tu je negdje bilo oko ponoći a kad smo još čuli neke uzdahe nije bilo druge nego ići baku probuditi.
Kad smo je probudili sve se utišalo i tako smo stajali svi i osluškivali. Primijetili smo da se baka baš spremala da eksplodira zašto sto smo je uopšte bez razloga probudili kada su počeli zvuci opet da se ponavljaju. Sada je i ona čula pa je malo problijedila čak i u licu. Nije bilo druge nego da baka u spavaćici i ogrtaču sa šestero unuka poslije ponoći po mrklom mraku u njivu ide.
Naježili smo se svi nezna se ko se više prepao. Poslije onih priča strave nije ni čudo. Koljena nam se tresu ali guramo se mi , prvo baka a mi se svi iza nje sakrili samo se glave vide da proviruju. Šunjamo se kroz visoku travu , niko nepali baterije valjda od straha pojma nemam i polako se primičemo medji. Jedna se šljiva zatrese i poče da pada pored nas. Ma ukopali smo se od straha niko se nemiče. Tada smo ugledali našeg komšiju , jednog osamdeset godina starog čiču kako izviruje iz iskopane rupe na medji.
Možete misliti izvadio je čitavu šljivu sa korjenjem iz zemlje iskopao novu rupu pola metra dalje u bakinu zemlju i ponovo je zasadjuje. Tu je šljivu on redovno vadio svake godine i pomjerao a pošto je ona označavala granicu tako je svoju zemlju svake godine povećavao za par koraka. Sad nam je bilo jasno zašto ta šljiva nije nikada dobro radjala. Čim se primi on je ponovo presadjivao.
To je ono sto je baka trpila i zbog komšijskih dobrih odnosa nije ništa poduzimala. Kada smo mu prišli blizu upalili smo svi baterije odjednom. Komšija je skočio u mjestu kao prepadnuta mačka ostavio je i šljivu i alat i pobjegao da se sve prašilo. Neznam kada je opet došao ali ujutro je šljiva bila opet zasadjena.
Ispred kuće u dvorištu je bila jedna stara trešnja. Radjala je jos uvijek i to pravo dobro. Posadio ju je jos davno otac od moga djeda. Baka je to baš čuvala , krečila stablo u bijelo zbog insekata i stetočina. Jednom je i grom pukao u nju ali je baka krpom zavijala sa kravljom balegom i trešnja se oporavila i nastavila opet radjati možda jos bolje nego prije.
Pod tom trešnjom su sjedili moji pradjed i prabaka. Pod tom trešnjom je moj djed zaprosio baku. Pod tom trešnjom je moj otac majci prvi puta rekao – volim te. Trešnja je bila uvijek tu kao nijemi svjedok prohujalog vermena. Kafu sam napravio i iznio je pod tu trešnju. Miris kafe se širio i vidim već dve glave kako proviruju kroz prozorčić. Sto tri stolice u hladu pod starim drvetom. Tek kad sjednem i pogledam oko sebe , pravi raj.
Pili smo kafu kad sam ustao zagrlio i poljubio Almu. Hei šta je sad bilo priupita ona. Ma reko neka stara trešnja ima čega da se sjeca pa nek i ovaj poljubac zapamti. Utom skoči Daniel da nas oboje zagrli a mačka mu iskoči iz krila. Mi ščepasmo nekako po fildžan a ostatak sa stola se razleti na sve strane. Stao je kao ukopan ali šta je tu je. Poslije je došla nova kafa ali ne muška nego ženska malo za promjenu.
Moj slobodan dan je protekao sasvim normalno da kažem radno jer je još uvijek bilo svašta da se popravlja. Prefarbao sam sve prozore taj dan, Alma u bašti a Daniel je bio u stalnoj trci za mačkom koja još uvijek nije dozvoljavala da je on stalno vuče za rep. Uvijek se čudio zašto se mačka sakriva od njega , baš neka plašljiva mačka prenerazenog pogleda. Kad cujemo mjauuuu znamo , eno uhvatio ju je.
Moja plata je sada bila puno manja nego prije. Malo su nas davili troškovi svakodnevnog putovanja ali zato kiriju nismo plaćali pa je bilo sve u redu. Pošli smo vec da tražimo posao za mene negdje malo bliže. Alma je upisala višu tekstilnu školu u Beogradu ali je dobro bilo što su predavanja i ispiti bili u Doboju pa smo si mogli to priuštiti.
Zbog svih tih dodatnih troškova pošli smo da razmisljamo da se još nečim počnemo baviti. Da krenemo kakav privatluk onako uz posao ali o tom po tom sada je najvažnije bilo da smo skupa , da liježemo skupa i da se budino skupa.
Mogu reći da je sve lijepo i sve je dobro dok do mojih usana jos uvijek tvoje ime samo doleti. Predje mi preko usana ali ne sa bolom , ne sa tugom nego sa osmjehom ispod jedne stare trešnje