Tamo gdje ljubav pocinje

A47 – UKRALI SU MI MOJA SJEĆANJA

Došao je kod gazde i skupio svu snagu što je imao da je zaprosi. Ovaj ga je ismijao izbacio naglavačke iz kuće i nahuškao pse na njega. Došao je kući sav poderan i krvav jer dok su ga psi ganjali sluge su još kamenje bacali na njega. Naravno da je i majka primijetila kad se takav kući vratio pa je i sa njom imao problema.

Idući dan se iskrao i otišao do starog hrasta. Nije je bilo. Čekao je u nadi da će se odnekuda pojaviti skoro do ujutro. Onda se pokupio pa kući ali je sutra opet dosao i prekosutra i čitave nedelje ali ona nije više nikada došla. Čuo je da ju je otac odmah idući vikend udao za nekog bogatuna iz idućeg sela.

I treći brat mu se oženio i otišao tako da je on kao najmladji ostao uz majku na imanju. Njemu je pripalo imanje kao najmladjem. Majka je vremenom počela pobolijevati i nije dugo potrajalo i umrla je. Najmladji brat moga djede je ostao sada sam na tom imanju koga u svari nije ni želio. Čitav je život želio samo da voli i da bude voljen. Sada je dobio imanje i samoću koje mu je sudbina propisala.

Bio je dobar sin i brat a šta je on imao od svega toga. Jedno vrijeme se i propio poslije , vjerovatno da proba bol da uguši ali nije uspio. Nije mogao da je zaboravi nikako i uvijek je bila tu , u svakoj misli u svakom budjenju. Umjesto da je zaboravi volio ju je sve više i više.

Povukao se u sebe i postao je vuk samotnjak. Jedino što su ostali mogli da primjete volio je djecu , vjerovatno jer je u svakom malom djetetu vidio da je i on mogao da jedno takvo malo stvorenje ima. Kupovao im je uvije slatkiše i dijelio tako da su djeca već znala kada će on naići pa su to ponekad to i koristila što njemu nije smetalo ninajmanje. Mogu reći da je baš to i volio kad ga djeca opkole i sjate se oko njega.

Jedino sastajalište u to vrijeme su bili seoski sajmovi. To su oni ako je neko nekad vidio u filmovima sa ringišpilom pa se gadjalo iz vazdušne puške da bi se dobio neki medo, pa medenjaci sa ogledalom i naravno slatke kugle od kokica. U to vrijeme je to bilo jedino sastajalište i jedina zabava mladih i starih , muzika , ples , sastajanje i veselje. Nagovoriše ga kolege da treba i on malo da proviri tamo i da se proveseli. Bunio se i nije htio ali su ga nagovorili na silu i skoro odnijeli na rukama.

Sedili su i pili a samo je on bio nikakav po raspoloženju. Nisu pomagale ni šale ni opaske ni prebacivanja da ga oraspolože. U jednom momentu je okrenuo pogled u masu i ugledao nju. Nije mogao očima da vjeruje da je to moguće ili je to bila sudbina sad više nije ni sam znao. Nakon toliko godina ponevo su se sreli. Morali su se sakriti iza jednog šatora da popricaju ali samo na par minuta. Brzo mu je rekla da su je udali za jednog bogataša koji je nije ni volio ni cijenio. Držao je kao roba u kući , pio je puno i tukao je.

Nije smjela nigdje maketi za ovo godina koliko je udata , stalno je zaključavao u kuću jer je znao priču za njih dvoje. Sada ju je prvi puta pustio ali sa svoja dva brata u pratnji. Imala je sa njim dvoje djece i djeca su joj bila jedina radost u životu. Djecu nije imala sa sobom jer su ostala sa ocem kao zalog da će se ona vratiti. Moram reći da je tu bio u pravu jer mislim da je imala djecu sasobom da je vise nikada nebi vidio a ovako nije imala drugog izbora nego opet kući doći.

Srce im je oboma zalupalo jače kada su se sreli i kratko zagrlili. Kako je to lijepo kad nekoga zagrliš , a toliko ga voliš. Voliš ga više nego sebe samog , a nemoćan da išta promijeni. Morao je gledati kako odlazi i da se možda nikad više neće sresti jer su je držali kao zatvorenicu i nigdje nije smjela izaći. Braća su vec dolazila i morala je i ona brzo da se stvori da nebi imala problema. Jedan kratki poljubac dug pet godina čekanja. Samo za trenutak da te jos privijem na grudi. Ostade mu u zraku ispružena ruka i tuga u oku dok je gledao kako je odvode. Imao je pravo , nisu se nikada više vidili.

Zaustavljanje autobusa me prenu iz razmišljanja. Izašao sam u Derventi gdje me je čekao autobus za dalje. Autobus polako kreće i moje misli ponevo nadolaze.

Tu veče se opet napio i potukao sa trojicom jačim od sebe kao da je htio da ga isprebijaju , da jedna bol uguši drugu. Kada su mu prijatelji uskočili da mu pomognu mogli su samo da mu pridrže da se odvuče kući. Kada je došao kući čekala ga je samo tišina. O kako tišina zna da boli više nego sve modrice koje je sasobom donio. Poslije je još znao otići do starog hrasta i provoditi sate sa svojim sjećanjima. To je i bilo još jedino od nje što mu je i ostalo. Tako je to trajalo još par godina dok jednom nije došao i zatekao samo panj od starog hrasta.

Posjekli su stari panj. Kako je on znao reći – ukrali su mi moja sjećanja. Od tada se skroz povukao u sebe i nije bio za prepoznati onako sitan se skupio i još je manji izgledao nego dosada. Počeo je opet piti.

Autobus staje i ja izlazim jos uvijek u mislima. Dolazim na posao u portirnicu kad telefon zvoni. nekakva nelagodnost mi kroz tijelo prostruji. Dižem slušalicu i slušam šta mi djed kaže. Jutros rano se njegov mladji brat objesio. Šta da kažem. Spuštam slušalicu i sjedam na stolicu.

U grlu me je baš steglo

Jednom je samo volio

Jednom je samo živio

Bez sjećanja nije više htio dalje

Ukrali su mu njegova sjećanja

Ukrali su mu razlog da živi

Schreibe einen Kommentar

Deine E-Mail-Adresse wird nicht veröffentlicht.