Tamo gdje ljubav pocinje

A46 – ZAKLINJALI SE NA VJEČNU LJUBAV

Ulazim u neku kuću. Ta kuća mi je nekako poznata ali kao da je skroz u magli pa nemogu još da razaznam ništa. Stalno imam utisak da moram da požurim. Trudim se svom snagom ali noge su mi kao olovo , jedva ih pokrećem. Napinjem se iz sve snage , moram požuriti. Sada sam prepoznao gdje sam ja to u stvari. Bila je to kuća od mladjeg brata moga djede. Nekakav nemir se uvlači i ispunjava me. Upinjem se iz sve snage da dodjem do te kuće. Uspijevam doći do vrata. Jedva ih otvaram i ostajem kao skamenjen od prizora. Sa plafona visi obješen čovek i još se uvijek klati lijevo , desno.

Budim se sjedeći u krevetu sav mokar od znoja. Prokleti snovi , neželim više da sanjam takve stvari. Gledam na sat četiri je sata ujutro. Šta je tu je više nevrijedi ni lijegati jer za petnaestak minuta moram ustajati opet. Pravim sebi kafu i sa prvim srkom dolazi olakšanje. Kao melem mi prija ova kafa. Umorio sam se ko da sam drva cijepao čitav dan. Zazvoni budilnik odnekuda pa me trže i prepade. U toj tišini je zvučio kao uzbuna u praznoj hali. Skočio sam pa ga pritisnuo da neprobudi ova moja dva lopova koji su tako slatko spavali.

E sad je baš dosta prepadanja bar za ovo jutro rekoh sebi. Sjetih se crnogoraca i njihovih viceva jer sam tačno poslije ovakvog sna morao sjesti da se odmorim. Stanovati u Prnjavoru a raditi u Derventi se pokazalo i malo naporno. Kada sam radio od šest ujutro do šest naveče morao sam ustati u četiri sata da bih u pet bio na autobuskoj stanici i čekao autobus za Derventu. Ljeti sam naravno išao biciklom a zimi se moralo pješke. To zimsko pješačenje je bilo malo naporno jer je do autobuske bilo dva kilometra ali išlo je nekako.

Radio sam jedan dan dnevnu jedan noćnu smjenua treći je bio slobodan i tako bez obzira na vikende i praznike. Moram priznati da mi je onaj treći dan bio najdraži. Dolazim do autobuske stanice i sjedam na autobus. Neznam da li je to bilo zbog sna ali posao sam razmisljati o najmladjem bratu moga djeda. On mi nekako nije izlazio iz glave.

Živio je na selu sa jos tri brata. Po izgledu i po rastu bio je uvijek najsitniji od njih. Bio je najmladji od njih ali se prvi zaljubio od svoje braće. Zaljubio se u bogatu ćerku jednog gazde. Obadvoje su bili mladi željni zivota , zaljubljeni. Planirali su sta i kako u životu , kako će se uzeti , svoju kuću imati , dobiti djecu. Sastajali su se na pola puta izmedju dva sela ispod jednog starog hrasta. Stari hrast onako ogroman i ponosan davao je pravu hladovinu ljeti a i oni su se nekako sigurnije osjećali , kao da ih je neko štitio.

Dolazili su obadvoje pod strahom da ih ko nevidi ali im je to sve vrijedilo za par trenutaka provedenih skupa. Za par trenutaka sreće vrijedilo je i pješačiti i strahovati. Dvoje mladih nisu htjeli da se uzmu i da sramotu porodicama naprave nego su se dogovorili da prvo popričaju sa roditeljima. Tačnije on je trebao da popriča sa svojom majkom prvo. Tu veče je svojoj majci ispričao da je našao djevojku i da bi se ženio ako ona nema ništa protiv.

Majka je tada planula tako da je nikada još nije u takvoj ljutnji doživio. To se nije smjelo dogoditi da se on kao najmladji prvi oženi. Moralo je biti po starini jer je to inače sramota nevidjena koju ona nebi mogla podnijeti. Nije mu bilo lako da se složi sa tim ali nije imao kuda. Nije prošlo dugo a oženio se najstariji brat , osnovao svoju porodicu i otišao iz kuće. Dvoje mladih su se i dalje sastajali ispod starog hrasta i zaklinjali se na vječnu ljubav. Sjedili su maštali ,planirali , sretni samo sto su ukrali par trenutaka da budu skupa. U medjuvremenu se oženio i drugi brat.

Sada se radjala još veća želja da se uzmu i da i drugi priznaju njihovu ljubav. Nisu imali nikakvog drugog izbora nego su se dogovorili da ovaj puta neće ništa spominjati njegovoj majci nego će sada on probati da pita njenog oca. Pokušace da je jednostavno zaprosi pa sta bude.

Tako je i bilo. Spremio se , obukao najbolje odijelo što se kaže , tačnije i jedino koje je imao. Uglancao se skockao i krenuo prositi mladu. Kada je došao u blizinu ugledao je ogromne zgrade konje kola radnike što su za gazdu radili. Malo ga je sad uhvatio strah jer je u stvari on bio siromah ni u jednom džepu ništa a dosao je gazdinu ćerku prositi.

Odgurnuo je misli od sebe i zakucao na gazdina vrata……..

Schreibe einen Kommentar

Deine E-Mail-Adresse wird nicht veröffentlicht.