Izašao sam iz sada mogu reći moje stare firme u Banja Luci. Sve je proslo kako treba i pustili su me da napustim firmu bez problema. Na momenat sam se bio prepao jer mi je šef ponudio bolje radno mjesto ako ostanem , sa većom platom i to hladnim ozbiljnim glasom. U momentu sam pomislio , sta je sad nije valjda da me neće pustiti.
Objasnio sam mu da idem u Derventu na drugi posao i da me tamo čekaju žena i sin. Da smo se pomirili i da hoćemo opet da nastavimo tamo gdje smo stali. Jednostavno nemogu bez njih , svaka moja misao svaki moj pogled je upućen njima i da drugog izlaza nemam i drukčije nemogu. Na momenat me prostrijelio pogledom malo zastao a onda pritisnu dugme interfona i reče sekretarici da mi odmah spremi papire. Pružio mi je ruku poželio sreću u životu i kaže hajde sada idi nedozvoli da te dugo čekaju čini mi se da i imaš za šta da se boriš.
Izašao sam od njega ko na krilima jer da mi nije dao radničku knjižicu nebi mogao ni početi negdje drugo raditi. Dolazim u stan i pakujem svoje stvari i što prije do autobuske stanice. Još uvijek sam iznenadjen kako se sve brzo i dobro završilo. Autobus po običaju kasni , da jednom dodje na vrijeme iznenadilo bi me .Sada mi je baš nekako lakše osjećam se slobodan. Nema više autobusa i telefonskih govornica. Na putu smo da ispravimo grešku koju smo napravili kad smo se razišli. Sad opet idemo skupa tamo gdje ljubav počinje.
Alma i Daniel su me čekali na kapijii kad su vidili da se smijem znali su da je sve u dobro prošlo. Kafa mi je sjela kao poslije nekog velikog završenog posla a Daniel se vec radovao da ćemo imati vremena za pecanje opet dovoljno.
Alma je radila u fabrici a ja sam odlazio i dolazio kući , možete zamisliti , svaki dan skoro puna dva mjeseca. Bilo je to pravo neobično svaki dan popodne skupa popiti kafu ići u prodavnicu gledati televizor, staviti Daniela u krevet na spavanje svake noći. Sve te sitnice koje život sadrži , sve te normalne svakodnevne stvari su mi bile lijepe i neobične. Odjednom mi je bilo jasno koliko mi je sve to dosada nedostajalo i šta sam sve dosada propustio.
To ljeto smo uglavnom kraj Ukrine proveli. To je jedna krivudava riječica ne tako duboka ali ko stvorena za kupanje. U Banja Luci kraj Vrbasa je voda bila uvijek jako hladna bez obzira na doba godine. Pokušavao sam par puta u sred ljeta da se bućnem u Vrbas ali obično sam izlazio brzo i to plav od zime.
Ukrina je krivudala i svake godine malo mijenjala tok tako da su uvijek ostajale male ade od šljunka gdje smo se svi sunčali. Oni koji su imali zemlju u blizini ukrine su svake druge godine kukali jer ih je jedne godine poplavila a druge zbog mulja super rod donijela. Pecali smo ja i Daniel do mile volje. Nismo imali ni dozvole ni štapa ali malo silka na prelomljenu granu i bilo nam je dovoljno. Nije se ništa posebno ni upecalo ali je bilo interesantno da trza malo pa ako se i usput šta zakači eto radosti za Daniela.
Naveče kad se smrkne ložili smo pravu logorsku vatru, što Daniel reče – veća od mene. Nosili smo uvijek malo krompira i mesa da na žar nabacimo i to nam je bilo posebno ukusno , što od umora što od vode i sunca. Još poslije toga staviti ibrik kafe na žar , to je nezaboravno mirisalo. Neznam zašto ljudi uvijek teže za nekom ekskluzivnom srećom. Moja je sreća u svim trenutcima provedenim skupa sa onima koje volim , kad zagrlim Almu i gledam kako se Daniel bezbrižno igra.
Ujutro sam se ja uvijek budio prvi. Jedno vrijeme po budjenju još posmatram kako mirno i bezbrižno spavaju a onda sam ustajao ložio vatru i pravio kafu. Ne zato sto je bila neka podjela posla ili zato što smo se dogovorili nego jednostavno zato sto sam to volio. Neznam kako da vam opišem ali dugo spavanje mi nekako nije išlo od ruke.
Posebno sam volio napraviti kafu polako prinijeti krevetu i dok se onako jos puši piriti na Almu preko kafe dok nepodje da se meškolji i budi polako. Budjenje sa kafom me uvijek podsjeti na neke stare dane sreće , dane kada ništa više nije bilo važno osim nas dvoje. Sjećam se kad smo se htjeli vjenčati da nismo imali dovoljno para da platimo taksu u opštini na zahtjevu za vjenčanje.
Nismo razmišljali o tome šta nam sutra donosi, vjerovali smo u ljude u sutra i u našu ljubav. U jednom trenutku smo poklekli izgubili nadu u sve troje ali srećom ne zadugo. Sada mogu da kažem da još više vjerujem u ljubav jer ona može jedina da promjeni i ono sutra i ove ljude kojima više nisam slijepo vjerovao.
Dani u Prnjavoru mi prolaze kroz sjećanje , trenutci , igranja i čekanja boljih dana. Često i zaboravimo u tim trenutcima da su možda baš ovi sada dani najbolji u mome životu i da netreba čekati one bolje. Sjećam se dana u vikendici od oca , dvije sjenke u noći eto stapaju se u jednu , beskonačno čekanje u vojsci za jedan poljubac , za jedan trenutak sreće.
Iz razmisljanja me prekinu jedan zagrljaj sa ledja , poljubac i pitanje kuda li sam to odlutao u mislima. Nisam puno morao da razmišljam – bio sam tamo gdje ljubav počinje – rekoh. Pogleda me Alma krupnim očima i priupita – a gdje je to. To ćes morati sama da pogodiš , rekoh i nasmijasmo se oboje.
Dva su mjeseca prošla iznenadjujuće brzo kao i sve što je lijepo u životu. Polako se primicao dan kada moram na svoj prvi teren kao rukovodilac gradilišta. Moje prvo samostalno radilište je bilo u Samoboru kraj Zagreba. To i nije tako daleko , samo tri sata od Dervente autom ali neželim o tome sada da mislim.
Hocu da koristim sada ovaj vikend što ga imam jos predamnom , svaki sat i svaku sekundu do kraja………..