Februar je , snijeg pada već pet dana i neprestaje. Javio sam se na posao ali pošto niko nije radio poslaše i mene kući. Prije je postojao jedan dio odmora u zimi koji se nazivao preraspodjela. Ljeti se više radilo i prekovremeni sati se nisu isplaćivali nego su se samo zapisivali pa su se zimi koristili. Kad je bilo loše vrijeme obično su gradjevinske firme tada radnike slali na odmor koji je nekada znao biti i dva mjeseca. Tako sam i ja baš tada upao u to vrijeme nekako sa svojim povratkom.
U to vrijeme smo sebi našli novi stan u Banja Luci , na predgradju grada koji se zvao Lauš. Jedno pet minuta pješke od glavnog puta bila je jedna kuća na sprat i tu u potkrovlju je bio naš iznajmljeni stan. Jedino što kad kažem stan to izgleda nesto veliko , u stvari i nije bio toliko prostran ali za nas dovoljan. Tu je bila jedna dnevna soba sa banjom , wc-om i spaiz. Sve je bilo povezano jednim dugačkim hodnikom.
Kraj hodnika je bio na ćosku kuće i sav u staklu tako da smo odatle mogli viditi pola Lauša. Tu je baš bilo fino sjesti i popiti kafu ujutro dok se prvi zraci sunca pojavljuju ili naveče zagrljeni posmatrati zalazak zadnjih sunčevih zraka . Kuhinje praktično nije ni bilo nego se tu kuhalo u hodniku kao u nekoj polukuhinji. Koliko para toliko i muzike , što bi se u narodu reklo. U to vrijeme sam sam radio i nije baš bilo lako sastaviti kraj sa krajem . Jest da je bio i nekakav dječiji dodatak ali se za njega nije moglo ni mlijeko mjesečno kupiti.
U svakom slučaju bili smo sretni i sa malim. Sigurno da bi bilo bolje da smo oboje radili i imali više para ali imali smo jedno drugo i to je puno važnije bilo od svega bogatstva ovog svijeta. Do početka moga posla imali smo dvije lijepe zimske nedelje samo za nas troje.
Opet smo išli šetati svetroje s’tom razlikom što je Danijel sada sjedio u sankama i malo pa malo nas požurivao da potrčimo. To mu se baš svidjalo. Kad smo se malo odomaćili u novom stanu i ispitali okolinu odlučili smo da malo skoknemo do vikendice od mog oca. Da malo vremena provedemo tamo , u prirodi , u bijeloj tišini , a vremena smo imali poprilično.
Došli smo pred vikendicu. Jedva sam kapiju otvorio od snijega. Bilo ga je oko osamdeset centimetara. Nekako sam proprtio kroz snijeg do ulaza. Na pola puta poče mali Daniel da se buni hoće da sidje u snijeg i gotovo , neće da čeka ni sekunde. Pošto nije vrijedilo odgovarati ga više na kraju sam ga morao spustiti u snijeg koji mu je bio do vrata došao, ali to mu nije smetalo. Alma je ostala sa njim a ja sam nekako došao do ulaza.
Odmah sam naložio vatru i vratio se napolje do Danijela i Alme . Samo što sam im prišao skočiše oboje namene i oboriše me u mekani snijeg. Mali Danijel crče od smijeha a Alma koristi priliku pa mi hoće ubaciti malo snijega zavrat. Okrenem se Almi kad Danijel opet na ledja skoči. Nakraju sam morao grudvama da se branim od dvoje lopova , ma kažem vam igranju nikada kraja. To me podsjetilo na dane provedene u Prnjavoru prije vojske kad nijedno nismo imali posla. Mogu da kažem da su ipak lijepa sjećanja ostala na te dane.
Vrlo brzo smo svetroje bili mokri pa smo morali ući da se osušimo. Sa Almom nisam imao problema oko sušenja ali je Danijel na kraju sa krokodilskim suzama morao popustiti i ući u kuću da se osuši. Taman kad sam se osušio i htio opet da malo naložim vatru dogodi se nešto baš nepredvidjeno.
Valjda se otopio snijeg na dimnjaku , jer niko nije dugo ložio , pa kad se dimnjak malo ugrijao ,ruknuo je na dole u peć. Kad je suknuo gar iz peći , ma nije da sam garav bio, nego baš crn po čitavoj glavi. Ruka mi je ostala u istom polozaju kako sam otvorio vratanca od peći , a kad sam oči otvorio samo su još dva bijela kruga oko očiju ostala.
Zagledaše se Daniel i Alma pa u glas u smijeh. Na ja , meni nije baš tako zanimljivo bilo ali smo se sve troje ismijali baš pravo. Sad kad smo tu da se opustimo ko kod kuće , zasluzili smo to…..
Iako sumnjam da će nam Danijel dati mira da se opustimo ali i to ćemo podijeliti , dan je njegov a kad spadne snogu onda onda će vjerovatno i noć biti negdje u blizini. Jedno sam siguran , dokle oči dopiru nema nijednog komšije od njih smo bar sigurni
Sada brzo u krevet ko zadnji ustane sutra ide po vodu na bunar , a ko prvi ustane mora i tako i tako proprtiti kroz snijeg do bunara , ma nije važno miris jutarnje kafe kad se raširi po sobi sa prvim jutarnjim zracima mmmmmm………