Tamo gdje ljubav pocinje

A23 – NEPROŽIVLJENI SAN – IN MEMORIAM

Kada podjem stavljati svoje priče na papir dešava mi se često da jednostavno opet proživljavam sve te dogadjaje. Moram vam priznati da to ponekad i nije tako jednostavno . Redaju se dogadjaji nižu se sjećanja koja znaju nekad dobro da potresu. Ima mnogo stvari u životu što nesmijemo dopustiti da zaborav zatrpa . Tako me je i ova prosla priča podsjetila na neke ljude na neka dogadja koje nesmijem nikada izbrisati iz svoga sjećanja.

Zadnji mjesec u mojoj vojsci sam zapamtio po nesrećama koje su se dogadjale. Na gadjanju bojevom municijom su poginula dva vojnika , zatekli su se na liniji gadjanja i zbog svoje nepažnje nastradali. Jedan kapetan iz susjedne čete je objasnjavao vojsci protutenkovske mine i kako one reaguju samo na teret veći od dvije stotine kilograma. Onda je nerazmišljajući skočio na minu da im pokaže da neće explodirati . Naravno usljed skoka pritisak se povećao , minu je aktivirao i poginuo.

Nekaže se džaba da jedna nevolja nedolazi nikada sama. U drugoj četi su vježbali prvi puta bacanje pravih bojevih ručnih granata. Vojnik se ukipio od straha i nije mogao ispustiti vec aktiviranu granatu. Vodnik je pokušao da mu istrgne iz ruke ali je granata explodirala. Obojica su bili teško povrijedjeni a vojnik je ostao bez ruke .

Meni je vrijeme prolazilo kao u lošem snu . Najteže mi je padao pogled na prazan krevet moga kolege. Jedan neproživljeni san , jedno propalo djetinjstvo , jedna ranjena duša u uzaludnoj potrazi za srećom. Dani su se pospano nizali i prolazili . Nisam imao više volje ni na postrojavanje ići a imao sam uvijek izgovor da u komandi imam puno posla. Jednostavno je to bila neka apatija pa se desilo i ono nezamislivo , da ni dan u kalendaru nisam prekrižio. Djelio sam slike od zastavnika , tražio vojnike po spavaonama , naplaćivao slike i vrijeme se nekako umorno vuklo kao i ja.

Kad sam to jutro našao slike od moga kolege kao da me je nešto udarilo. Ostao sam ukopan. Nikad ih neće viditi . Ostavio sam ih na prazan krevet i niko ih nije dirao , a kome i da ih pošaljem . Ostale su tako tu do kraja moga vojnog roka čak se i pijani vodnik nije usudio da ih dirne.

Vrijeme je prolazilo , Alma se polako spremala za moj dolazak. Svima nam je falila jedna godina života ali mogu reći da je Danielu ponajviše. Ukradena mu je jedna godina djetinjstva sa ocem , namiriti se nemože ali ću pokusati kad izadjem da bar malo to popravim. Par autića mu je sigurno sad nedostajalo ali i taj problem ćemo riješiti.

Moram reći da smo uglavnom svi koji trebamo izaći uskoro većinu svoga vremena provodili spavajući. Možda je razlog bio što na napočetku vojnog roka nismo imali nikada vremena za spavanje pa sad namirujemo malo. Jedino što je tačno je dok spavamo vrijeme nekako brze prolazi i ako još u snovima sretnemo i neka draga lica onda imamo više snage za dalje.

Okrećem se oko sebe , livada je puna cvijeća , sjedimo na deci , na obali jezera. Iza mene je nekakvo drvo pa se naslonih ledjima na njega. Alma mi leži u krilu i spava , dok Daniel okolo trčkara i igra se . Voda jezera je tako kristalno čista i sve je nekako neuobičajeno mirno . Milujem joj usnulu kosu , gledam u vodu i odjednom mi privuče pažnju kako je ovde baš neuobičajeno tiho. Osvrnem se i pogledam oko sebe , nigdje nikoga i čak se ni ptice nečuju. Stvarno neuobičajeno .

Okrenuh se nadrugu stranu i skoro se prepadoh. Kraj mene stoji moja baka , ona što smo je obilazili i njegovali dok smo bili u Prnjavoru . Reko odakle ti ovde. Ma kaže , nešto se neosjećam baš najbolje pa malo izadjoh na čisti zrak. Odjednom neka galama , igra djece se čuje , sunce mi udara u oči. Štitim oči rukama od jakog svjetla i pokušavam da gledam u tom pravcu. Vidim jednu siluetu da se približava.

Prepoznajem svoga kolegu koji se objesio , ide prema meni . Malo mi nebi jasno kako je to uopšte moguce ali strah nisam nikakav osjećao a i od čega, nekako to primih kao normalno. Nije bilo potrebe da pokušavaš da me spasiš , reče, ja bih to i tako i tako uradio i tu me niko nije mogao zaustaviti. Pogledah mu oči i onda tek primjetih da mu se usne nemiču. Pa kako sam ja to uopste čuo? Pogledah na stranu da baku priupitam da li je ona čula šta on rece. Nije je više bilo tu.

Okrenem se prema kolegi , samo sam mu još ledja vidio odlazio je prema suncu , nisam mogao gledati tako je jako udaralo u oči. Nebi mi jasno šta se to u stvari dogadja. Alma i Daniel su još tu , malo sam se umirio. Pokušao sam da se naslonim na drvo ali odjednom ni drveta nebi. Počeo sam da propadam i trgoh se. Probudio sam se. Sjedim na krevetu i svjestan sam da je sve bio jedan san ali tako vjeran da mi je trebalo vremena da sve to shvatim.

Šest sati je ujutro. Moram ići da se razdužim jer dugo očekivani dan je napokon došao. Sve je prošlo kao jedna noćna mora.

Danas idem kući . Moram požuriti jer tamo, tamo negdje daleko još neko čeka da čuje korake što dolaze. Idem tamo gdje mi srce brze lupa , gdje mi je duša na mjestu , gdje sam prekinuo prije godinu dana , tamo gdje ljubav počinje……..

Schreibe einen Kommentar

Deine E-Mail-Adresse wird nicht veröffentlicht.