Tamo gdje ljubav pocinje

A22 – SAMO JE JOŠ VJETAR SVOJU PJESMU PJEVAO

Išao sam prema govornici olovnim korakom , morao sam Almi javiti da se ukida služenje vojnog roka na jedanaest mjeseci. Vjetar je pirio spremala se mećava , snijeg počinje da pada. Oluja je nosila krupne pahulje skoro horizontalno. Igrala se sa njima i razbacivala po ćoškovima. Udarale su po mom licu ali nisam ih skoro ni primjećivao. Topile su se kao moja nada i slijevale se niz obraze nestajući na hladnom asfaltu.

Javio mi se Daniel , znao je da ja zovem. U tom trenutku svijet se srušio , šta da mu kažem , kako da mu objasnim . Grlo mi se skupilo a nebo kao da mi se čitavo oslonilo na ledja. Nisam morao puno da objašnjavam , čuli su sve na televizoru. Sutradan su mi rekli da sam i kraj poručnika prošao i nisam ga ni pozdravio ali razumio je i nije mi ništa rekao. Samo je još vjetar svoju pjesmu pjevao.

Sreo sam i onog vojnika bez oca i majke pa je on mene sad pokušao da tješi. Ispričao mi je da on nema kuda da ode i da je podnio zahtjev da se aktivira. Želio je da ostane u vojsci , tu je imao nekoga , kod kuće bi ga samoća ubila. Tješio me je da imam nekoga ko me čeka za razliku od njega i da bi se on samnom rado zamijenio da može i odradio taj mjesec za mene.

Dao mi je ideju da dam krv kao dobrovoljni davaoc i onda mogu tri dana ranije ići kući. To i nije bila tako loša ideja , davala mi je nadu a to sam baš trebao sada. Kaže da bar ima bilo koga da ga čeka barem ćuku da bi bio sretan , pa makar jos sto godina bio u vojsci. Kad bi bar mogao da zna ko su mu roditelji , da osjeti toplinu u srcu samo na jedan dan. Na kraju je ispalo da sam ja počeo svoga savjetodavca da tješim , pa nam je na kraju obojici još samo tišina bila drug.

Javio sam se sutradan za davanje krvi. Moram reći da nije bilo jednostavno jer kad samo vidim krv dodje mi muka ali eto stisnuo zube i uradio sam to. Čitav taj dan mi se vrtilo u glavi ali vrijedilo je – tri dana sam dobio da mogu ranije ići kući . Ali ne samo to dobili smo jos po litru soka i kolač. Sok sam popio a kolač je završio kod mog savjetodavca kao nagrada. Da ste ga samo vidili , onoliki čovjek a radovao se kolaču , smijali smo se jer je i nos umazao dok je jeo.

Taj dan smo se zadnji put nasmijali skupa. Sutradan je bio pozvan kod poručnika. Izašao je sav blijed opuštenih ruku sa nekim papirom. Pitali smo ga šta je bilo ali nije odgovorio . Papir mu je ispao iz ruke a on se nijemo okrenuo i izašao. Pogledali smo šta je pisalo. Dobio je odbijenicu i nije se mogao aktivirati. Morao je napustiti vojsku. Sutradan se sklanjao od sviju i samo šutio. Pokušali smo da ga malo razgovorimo i utješimo ali nije išlo . Ako mu neko pridje ustajao je i bez riječi izlazio. Potražio sam ga jos tu veče u spavaonici ali nije bio tu i niko mi neznade reći gdje je.

Rano ujutro oko četiri sata probudi me odjednom neka buka i galama. Neki čudan nemir prostruja kroz mene . Istrčao sam iz spavaone. Svi su se nagurali pred ulaz kupatila. Progurao sam se s´mukom nekako izmedju rulje i stao kao ukopan. Jedno tijelo je visilo . Objesio se moj kolega sa žicom , onom istom što smo skupa kafu pili . Na podu je ostala prokleta odbijenica.

Pritrčao sam i uhvatio za obe noge i podigao koliko sam mogao vičući da sijeku taj kabl. Još je bio topao . Ostali se prenuše , pritrčaše pa smo ga skinuli . Sve smo pokušali ali bezuspješno. U tom trenutku se pojavi odnekuda i ljekar ali nije više ništa za njega mogao da uradi.

Lice mu je ostalo u grču a usne kao da su osmjeh krile.

Neznam gdje si sada ali se nadam da nisi više sam , tako prokleto sam………

Schreibe einen Kommentar

Deine E-Mail-Adresse wird nicht veröffentlicht.