Kako ko dolazi u kasarnu odvode ga da zaduži opremu , sve te sitnice za koje nismo ni znali za šta nam služe. Nisu imali baš svih brojeva tako da je jednom regrutu do mene sve visilo deset centimeta-ra duže a meni dali hlače malo je reći kratke ko kad nesto od vune iskuhaš na devedeset stepeni , jedino je paradna uniforma pasala kod svakoga ko salivena.
Odvedoše nas na šišanje i baš podobro odrapiše. Ovaj kraj meine sa dugačkom uniformom ( rukavi do koljena ) pokuša malkice da potplati bricu da ostavi dužu kosu i bas u tom trenutku naidje poručnik , bogami je izasao na nulu ošišan. Kad sam to vidio nepade mi više napamet da brici nešto tutnem .
Pokazaše nam spavaone a mi se svi povili pod teretom stvari što smo zadužili. U devet sati gasi se svjetlo i svi na spavanje ali smo imali odmah iznenadjenje. Uzbuna u tri ujutro i to moraš da spakuješ za tri minuta sve što imaš i da izadješ napolje na postrojavanje.
Naravno da nismo uspjeli nego se vodnik izgalami na nas i potjera nas na spavanje. Kad smo se vratili u spavaone imamo šta viditi , stari nam vojnici pola stvari pokrali, kažu to je tradicija. Neprodje jos sat vremena i opet uzbuna al sad nema više toliko za pakovanje neznaš bili bio sretan ili tužan. Opet nebi dobro pa smo u pet sati u krevete potjerani.
Samo što smo legli kad u šest sati drmnu jedan čizmom u vrata i prodera se – ustaj vojsko . Neki pospadaše sa kreveta neki se i nemakoše , e te sto se nemaknuše smo odmah naveče vidili da čiste wc. Ujutro nas povedoše na postrojavanje kad vidim jedan čuči na prozoru i kukuriče , reko šta je ono. Jedan mi stariji vojnik objasni , kaže regrut pravi se lud ili je stvarno lud ima već sedam dana popne se na prozor i kukuriče. Ali nije on jedini prije sedam dana se jedan popeo na drvo i nisu ga mogli skinuti dok nisu pošli drvo da posjeku. Neće ga otpustiti za stalno nego će ga samo proglasiti privremeno nesposobnim na dve godine pa onda ispočetka.
I tako se mi postrojili prvi puta za dizanje zastave kad jedan bukvalno ko daska pade kraj nas , onaj mi objasni da on tako pada čim ga vrate iz bolnice vec treći puta, aj reko šta je ovo gdje sam ja to došao. Na ovom mjestu moram malo da podvučem da neželim niukom slučaju da čitavu jednu naciju ocrnim jer su to bili samo pojedinci ali svetrojica su bili Kosovo Albanci.
Onog što je padao odvezoše u bolnicu opet, onog što je kukurikao sa prozora ganjali su sutradan čitav dan po krugu i odveli negdje a i jedno su drvo ipak morali posjeći vatrogasci. Tu trojicu nisam više vidio.
Moram reći da sve što sam naučio u vojsci bilo je za prva tri mjeseca obuke a poslije smo hvatali krivine po krugu kao i sva stara vojska. U ta prva tri mjeseca smo toliko ganjani da niko nije imao vremena ni za šta ali poslije su došli trenutci razmisljanja i maštanja. Dobio sam rješenje da kao hranioc porodice mogu izaći za jedanaest mjeseci pa me to malo ohrabrilo. Prve tri sedmice su prošle neznam ni ja kako u gužvi trci I nespavanju.
Nakon treće nedelje se polagala zakletva I tu su prisustvovale I porodice. Taj dan sam čekao kao ozebao sunce jer sam znao da će I moja Alma doći pa makar na jedan dan. Taj dan mi je sve značio , jedina svjetla tačka , jedina nada , jedan podstrek za dalje. Svog sina znam da nemogu viditi jer je suviše mali za takav put I sa tim se moram pomiriti. Almu sam pravo poželio I nema riječi da se to opiše koliko.
Želim da je bar privijem uz sebe , zagrlim , stisnem uz sebe I dugo dugo nepustim….