zalutala sjecanja

B34 – DAR SA NEBA

Ogroman krah koji para uši me natjera da otvorim oči. Zidovi su se počeli tresti i ljuljati kao da su od kartona , izvijali se kao dječija igračka. Ne prepoznajem uopšte gdje sam ja to , okrećem glavu lijevo desno grede padaju sa plafona , prašina , nevidim baš ništa oko sebe. Teško mi je disati , moram izaći napolje što prije. Mora da je opet zemljotres , kako opet , sve mi je ovde nepoznato. Trčim prema vratima , žena djeca , moram da ih spasim. Nevidim ništa od te proklete prašine , saplićem se od nešto. Pipam rukama , plišani medo.

Hvatam ga da i njega ponesem. Još veći krah i škripa kao da se nebo ruši , o bože hoće li ikada stati , kao vječnost već polako izgleda. Bol , bol u glavi nesnošljiva je , mrak. Boli me glava nemoguće i kao da mi nešto toplo curi preko obraza , nevidim sada ništa više , sve je tamno oko mene. Sad bar mogu normalno disati , izgleda da se prašina slegla. Moram pomaketi noge kao da nekako nezgodno stoje , zašto nemogu noge da pomaknem , možda rukom da ih pomjerim ako su utrnute.Bol u ruci , nemogu da ga izdržim. Otvaram opet oči. Kroz malu rupicu negdje sa strane kao da dopire zračak svjetlosti.

Bojažljivo se provlač izmedju dve daske i malo osvjetljava rupu u kojoj se nalazim. Baš jedna prava rupa izmedju dve grede. Glavu mogu malo da pomjerim ali ne previše taman toliko da pogledam u svoje noge. Jedna greda mi je ležala baš preko nogu tako da nemogu da ih pomjerim. Hajde i to je u redu ali zašto neosjećam uopšte noge , to me pomalo brinulo. Lijeva ruka izgleda da mi je polomljena , boli i izgleda da je natekla. Desna ruka , osjećam nešto mekano u ruci. Plišani medo koga sam uhvatio da ponesem sa sobom. Misli se roje , po zračku svjetlosti vidim da je dan i zemljotres je postala jedna riječ koja je najbolje opisivala stvarnost. Baš sam pravo žedan , stomak mi izgori. Mrak je opet. U ruci osjetim medu i nekako mi je lakše. Pritiska me žedj opet. malo se i bojim jer je opet sve u mrak utonulo.

 

Da li je to kraj , nije valjda da ću ovako završiti. Otkud ja uopšte ovde , ma to sad nije ni važno. Noge još uvijek ne osjećam ali se zato ruka trudi da sve više i više boli. Brzo stišćem desnu ruku , laknulo mi je uduši malo , mekani plišani medo je još tu , nije me napustio , nisam sam. Otvaram oči , opet je dan samo tračak svjetlosti nije više tako jak kao da je napolju tmurno. Tapkanje kao mali slabi udari čulo se iz daljine , izgleda da je kiša napolju , greda škripnu , bol , nesnošljiva bol..

Otvaram oči nešto mokro me osvježava.

Kiša mi pada preko obraza odnekud odozgo cureći. Nemogu okrenuti glave ali sam uspio tek da usta otvorim , žedan sam i to neizdrživo. Kapljica po kapljica ulazi u moja usta. Suha usta halapljivo grabe dar sa neba. Sad tek osjetim da su kapi sa kristalima prašine saprane na putu do mene. Malo je i slana , vjerovatno mi sapira krv sa obraza. Onda mi pade na pamet a šta ako bude prolom oblaka a ja u ovoj rupi , udaviće me kao miša , roje mi se misli.

Ma neće , tješim sam sebe, prestaje već polako , neosjećam više ni žedj ni glad , zatvaram oči. Neznam koliko je prošlo dugo ali čini mi se da čujem glasove , pokušavam da vičem ali neide , nemogu ni glasa da ispustim , medo je još tu , jedino još nešto što je lijepo i mekano. Pa zar je ovo stvarno kraj , glasovi se udaljavaju opet tišina ,mrak. Otkuda ja ovde i šta uopšte tu radim u toj brvnari. Ne želim da umrem pogotovo ne ovako, ruka me još više boli. Strah , veliki strah , nesjećam se odakle ja ovde , ne , ne , ne , bol …

Skačem iz kreveta u mraku još uvijek neznajući gdje sam. Pipam po krevetu posteljinu , nisu ruševine , dobro je , opet jedan san. Glava , glava mi puca , gledam na sat , pet sati je ujutro. Jedno vrijeme koje mi puno govori , opet jedan san koji će se potvrditi. Više i nesumnjam. Disao sam ubrzano , jako ubrzano. Polako se izvlačim na prstima iz sobe , neka moja Lana spava još , za mene nema više spavanja to sam znao.

Pristavljam kafu i čekam da voda proključa. Stvarno čudan san , nema šta. Ključanje vode me prenu , zasipam vodu uz poznati miris pržene kafe u sobi. Koliko sam samo jutara proveo sa tom kafom a opet mi tako prija. Gledam na kalendar , drugi april dvijehiljade i pete godine. Sad se sjećam da sam i ja jednom davno zemljotres dozivio samo to nisu bile slike iz ovog noćašnjeg sna. Bilo je to hiljadudevetstošezdeset i devete godine u Banja Luci.

Imao sam devet godina ali se dobro sjećam svega. Luster nam se ljuljao od zida do zida a ormar je došetao dsam samcat do sredine sobe. Pokušali smo poslije da ga nazad odguramo ali nije išlo. Morali smo prvo da ga ispraznimo pa tek onda pomjerimo nazad. Baš je bila komična situacija ormara na sred sobe. Sjećam se da je mene i mog brata otac uzeo pod ruku i brzo sakrio u štok od vrata. To sam i te kako dobro zapamtio.

Još mi je ostalo u sjećanju kako smo kroz prozor gledali asfaltni put pred kućom. Kao da je neko uzeo usku stazu i na jednom kraju pravio valove. Pomislio bi čovjek da će popucati ali nije se ništa dogodilo. Jedna slika koju ću čitav život pamtiti. Devet godina i nije toliko puno za jedno dijete ali sad kad razmislim nekako sam poslije tog svega treska koji me je prepao nakon par minuta opet bio samo dijete koje sve pretvara u igru.

Nije bilo škole , ma super , uživancija , spavali smo pod šatorom , to nisam nikada ranije dožvio. Stariji su se sve nešto bojali a ja sam jednostavno pokušao da sve to preselim u jedan novi doživljaj , bez straha , gledano dječijim očima , očima igre. Naravno da sam primijetio i tugu kod odraslih jer je bilo i žrtava ali djeca kao djeca brzo su se prilagodjavala situaciji. Kopali smo po ruševinama pravili tvrdjave i slagali još čitave crijepove.

Kasnije je pomoć u hrani i odjeći došla kao i još mnogo slatkiša iz stranih zemalja koje još nikad u životu nisam vidio. Bar za slatkiše nisam više morao da brinem iako mi je bilo žao viditi roditelje kako su se skupili u ćošku šatora. Otac je tješio majku koja se povremeno tresla još od šoka. Kod nas djece je barem strah nestajao dok smo izašli napolje u grupu da se igramo.

Nakon par sedmica kada se sve polako normalizovalo i mii smo krenuli u školu. Opet ta škola ali nije se moglo izbjeći. Jednog dana dodje učiteljica i posla po nama pismo kući. Svako je dobio jedan list da roditeljima odnese , da popunimo i vratimo nazad učiteljici. Roditelji su me pitali komična pitanja , da li bi mogao bez njih pola godine ,koji jezik bi još učio osim maternjeg i još puno drugih meni bezveznih pitanja.

 

Još jedan srk kafee , e to vam moram tek ispričati………

Schreibe einen Kommentar

Deine E-Mail-Adresse wird nicht veröffentlicht.