Dogovorili smo se da će on dati toj ženi moj rukopis da čuje njeno mišljenje i da mi prenese a ujedno može pitati i tu drugu ženu da li želi da uspostavi kontakt samnom. Sada sam tek skoro siguran bio ali opet ne skroz da će mi jedna od njih dve pomoći. Tada sam mu i ispričao o svojoj sumnji. Složio se da je sve moguće ali vidićemo šta će nam vrijeme pokazati. Sada reče bio bi red da i on kaže šta misli o mome slučaju. Reko da je to baš ono što je i mene interesovalo , njegovo mišljenje i šta da radimo.
Počeo je sa teorijom da danas u svijetu ima toliko puno religija i sve zastupaju mišljenje o životu poslije smrti. Na koji način i kako to uopšte nije bitno. Važno je jedno a to je ona stara narodna , gdje ima vatre ima i dima , to nemožemo pobiti. Prema tome po svojim dosadašnjim iskustvima i istraživanjima on spada , kako sam reče , u onu grupu naučnika koji uporno istražuju te fenomene. Opet je napomenuo da ima puno šarlatana i prevaranata ali da se nemože negirati i takva pojava i baš zato treba de se efektivnije i istražuje.
Prerma tome on vjeruje da je moguće da imamo dušu i vjerovatno živimo više života kojih se nesjećamo jer to nebi bilo dobro za nas. Bilo bi jednostavno preveliko opterećenje. Tada mi je i sinulo da sam se ja baš pitao zašto se sjećam nekih detalja koje uopšte nisam proživio , zašto imam sjećanja nekoga drugoga. Na momente sam znao da sam umro i opet se čudio kako je to moguće da sam živ. To je objašnjenje imalo nekog smisla.
Kada sam mu objasnio i to da i moj otac i moj brat imaju slična iskustva , ne ista i ne tako direktna kao ja ali da nose neka sjećanja kao što moj otac reče , genetska sjećanja. Na tu riječ reče mi profa kako se to naučno kaže ali sad se više nesjećam te riječi. Tačno je da svaki čovjek ima genetska sjećanja jer svaka ćelija nosi jedan dio sa sobom.
Onaj banalni primjer je da neko ima oči od majke ili nos od oca ali malo naprednija teza je da je moguće i sjećanja prenijeti na drugu generaciju. Ta teorija doduše pobija teoriju o duši i životu poslije smrti ali je isto tako moguća i nesmijemo je izgubiti iz vida.
On je to što se meni dogadjalo opet naziva “dar” a ja sam mu rekao da je za mene to više prokletstvo i da želim da se toga riješim. Dogovorili smo se da sačekamo šta će mi te dve žene reći a ukoliko nebude ništa od toga da kao poslednje rjesenje posjetim univerzitetskog profesora u Njemačkoj koji se isto bavi tim ali bi onda morao otići u taj njegov laboratorij gdje bi morao i da spavam pod elektrodama pa da se proba utvrditi šta je to u stvari.
To je isto tako grupa naučnika koja se bavi istrazivanjem na tom području. Ta mi se solucija nije baš puno svidila jer sam sam sebi izgledao onda kao obični pokusni kunić a ne kao neko kome je potrebna pomoć. Zato nisam puno htio da mu protivriječim nego sam samo klimnuo glavom ali u dnu duše sam u tom trnutku još više bio ubijedjen u vlastitu intuiciju.
Znači preostalo mi je samo da čekam i da se strpim , lako je to bilo reći. Izlazio sam od njega sada samo malo umiren samo zato što sam sad bio siguran da nisam jedini i da sigurno nisam lud , što me posebno pritiskalo u zadnje vrijeme. Najgore je u životu imati problema koje nemožeš sam da riješiš a nemaš skim o tome da popričaš. To je nešto stvarno strašno i zato bi i vama savjetovao da nadjete svoju osobu od povjerenja sa kojom možete da pričate o svemu.
Sjeo sam u auto još uvijek prebirajući po onome što sam upravo saznao okrenuo sam ključ upalio mašinu i krenuo kući. Kako sam krenuo odjednom mi je postalo jasno šta sam to noćas sanjao. Nisam mogao da se sjetim i sada su mi slike i riječi same dolazile u misli. Opet mi je ta žena iz sna pružila ruke i opet sam čuo njen glas i vidio njen lik:
“Nekada je teško svoja osjećanja iskazati a nekada i sasvim nemoguće , barem za mene. Sve ovo što sam dosada zapamtila mogu samo tebi da zahvalim. Naše poznanstvo je bilo kratko , jako kratko u odnosu na želju koju sam imala. Tu želju koju sam nekad zvala ljubav , riječ koju sam često upotrebljavala. Često upotrebljavala a sada je to riječ koju sa strahom izgovaram. Pogledao sam u te oči i znao da mi govori iz dna duše , nastavila je dalje.
Neznam da li da budem radosna ili da budem tužna kada pomislim na tu riječ. Zakleli smo se na vječnu ljubav jednom davno , tako davno da i sada prosto nevjerujem da postojim dok ti ovo pričam. Gledam u tvoje oči i znam da si se sjetio svega , ili barem skoro svega. Znam da naša ljubav i dalje postoji iako se sada čežnja i bol zove ali ipak postoji. Čekala sam da mi u snovima dodješ i isplatilo se. Sada kao i prije sam sigurna da je ljubav neuništiva samo sada imam još jedan razlog za to a to si ti.
Neželim da ti uništim sada taj život koga trenutno živiš , neželim da patiš , neželim da plačeš zbog mene sada kada istinu znaš. Kada dodje vrijeme znaćeš šta moraš da uradiš. Nepoželi nikada da ljubav umre jer ona umrijeti nemože dok god vjerujemo da postoji. Moraš nastaviti sada ovaj život što ga imaš , moraš to uraditi zbog nas koji smo u tebe vjerovali. Kada ti bude teško naćeš me u svakoj suzi na vjetru izgubljenoj.”
Prikočio sam i stao. Iz ogledala je virilo moje blijedo lice. Već sam došao ispred zgrade u kojoj stanujem. Da me pitate kako neznam , nemogu da se sjetim. Znam da sam krenuo od profesora i da sam se tada sjetio svoga sna i odjednom sam bio tu , pred kućom. Sreća da nisam nigdje lupio , ali izgleda da nekada i nevrijedi tražiti logično u nelogičnom. Ostavimo sada to , važno je za mene sada da mi je rečeno šta se to samnom dogadja. Nadam se samo da neću dugo čekati na odgovor od te dvije žene. Da li je jedna od njih baš ona koja će mi pomoći to neznam ali se nadam da jeste.
Umornim korakom se penjem uz stepenice , polako otključavam vrata , mrak u stanu , mrak u mojoj duši. Moja Lana sigurno već uveliko spava. Provirio sam u spavaću sobu , moj brat je zaspao pred televizorom a Lana u svom krevetku , napola otkrivena. Pokrio sam je i poljubio kao i svako veče , na šta se osmjehnula u snu i okrenula opet na stranu. Izvukao sam se u kuhinju da još jednu zapalim. Gledam kroz prozor i u glavi mi odzvanjaju poznate riječi.
Naćeš me u svakoj suzi na vjetru izgubljenoj……..