- Januar 1943. godine
Prozvali su moj broj i morao sam preći u malu grupicu prekoputa. Odgurani smo grubim udarcima kundaka puške u drugu baraku. Kao da mi je na ovo krhko i ispaćeno tijelo još neko sjeo na ledja. Teškim koracima se vučemo u susjednu baraku. Zamišljam već kako stojimo ispred rake a mitraljez mi sječe grudi. Padam u raku. Ma možda nismo za strijeljanje odvojeni. Kako sad da održim obećanje svojoj Radi , kako da se vratim živ. Sada je već dvije godine kako sam otišao. Dvije duge godine patnje i bola.
Sada sigurno imam ili ćerku ili sina ako je sve prošlo dobro na porodu. Ma sigurno je dobro prošlo. Pa ja sad imam još jedan razlog da se vratim , moje dijete me čeka. Da mi je samo trenutak da provirim da vidim kako im je , bol u ledjima me prenu. Kundak puške me stigao jer sam ostao zadnji. Onako slab pao sam i u padu raskrvario ruke. Ustaj svinjo vikao je stražar i i spremio se da me još jednom udari ali ovaj puta u glavu. Priskočiše dvojica kolega i digoše me tako da je ovaj odustao od zamisli da se malo izivljava.
Došlo mi je da se zaletim preko te bodljikave žice pa nek me i ubiju. Ovako slab upao bi i prije te žice, znam. Nesmijem dozvoliti da jedna pogrešna odluka u mom životu uništi sve moje nade i želje. Moje dijete sada ima dvije godine , vrijeme koje sam izgubio i koje nikada neće da se vrati. Prvi puta uzeti u ruke to krhko stvorenje , prve korake pratiti , prvi puta tata da mi kaže , sve je to ovaj prokleti rat ponio sa sobom i nikad mi više neće vratiti. Stražar ulazi i dere se na nas , idemo na voz. Sad mi je malo laknulo. Znači neće nas ubiti. Sad tek osjetim da nemam više snage. Liježem na pod vagona kao na najmekši krevet.
Sve me boli. Kolega me budi da ustanem jer smo stigli inače još jedan udarac nebi izdržao. izlazim iz vagona i svijetlo me zaslijepi. Ulrichskirchen pisalo je , opet su me vratili u radnu komandu. Dočekao me u baraci Jakonić u radnoj baraci. Bilo mi je drago što ga opet vidim kao rodjenog brata. Ispričao sam mu šta sam uspio preživiti tako da su mi suze same pošle , kao da sam nekom najmilijem to pričao. Tada sam obolio ipao u krevet. Po noći sam ustajao u bunilu i hodao po sobi pa su me opet kolege smještali nazad da legnem.
Poslali su me opet u istu pekaru na rad kao i prije jer sam već čitav postupak znao i nije trebalo gubiti vrijeme da nekog novog uvedu da nauci raditi. Po noći su me morili ružni snovi tako da je to trajalo još godinu dana poslije dok nisu sami od sebe nestali. I dan danas još ponekad sanjam iskežene face Njemaca , riječi smrti upućene meni , lica koja više ne žive , vaške kojih više nema a poneki me udarac i probudi po noći.
Sjedim tako na krevetu dok ne zaključim gdje sam sada pa kad shvatim da je to samo san , lijezem opet. Opet je došao Koči tako da nas je to baš obradovalo. Rekao nam je da je razgovarao sa gazdaricom i da će nam dati opet radio , moramo ga samo u podrum sakriti.
Podrum je bio komplet u zemlji i tu smo pekli hljebove koje smo malim liftom slali gazdarici iznad nas u prodavnicu. Pošli smo ponovo ra slusamo radio “ Slobodna Jugoslavija”. Kad smo slušali radio najčešće su bili sa nama Radinković Miloš , Uletilović Dušan i Preović Djuro. Sjedili smo kod radija slušajući naš jezik i plakali razmišljajući da smo kod svojih kuća. Odrasli muškarci a nemoćni da bilo šta promjenimo morali smo se sudbini prepustiti.
Nadu nam je davala činjenica da je nama opet ovde bolje nego u samom logoru i da ovako imamo više šanse da preživimo.
- mart 1943 godine
Te noci je Hitler održao govor preko radija. Došla je opšta mobilizacija i svi muškarci su mobilisani do šezdeset godina starosti. Naše selo je odjednom opustilo. Na ulici su se mogli viditi samo starci i manja djeca kao i pokoji zarobljenik koji je morao izaći jer su ga natjerali. Mala djeca su nas krivila za čitav rat bacala kamenje po nama i pljuvala. Mi smo mogli samo da pognemo glavu i što brže prodjemo ulicom. Koči mi je ispričao kako je prije par mjeseci jedan zarobljenik bacio na djecu kamen nazad. Kamen ga je bio pogodio u sljepočnicu pa je krvario dobro. Sutradan su ga odveli i odmah streljali na rubu šumice.
Nije dugo potrajalo a kroz naše selo je prošla Njemačka motorizovana jedinica. Njih su Rusi natjerali na povlačenje sa Blatnog jezera iz Madjarske. Tamo su stigli sve da opljačkaju i vozili su to nazad za Njemačku. Mještani su ih gledali kao pljačkaše i jedva čekali da se izgube iz sela. Bojali su se da i njih neopljačkaju ali su se umirili jer su vidili da su i tako i tako već pretrpani sa svim i svačim i da nemaju više mjesta ni za šta.
1944. godina
Jednu noć smo upravo pravili hljeb kad se sve zatreslo. Pomislili smo da je zemljotres i potrčali svi odjednom napolje da izadjemo. Kad smo uzišli na prizemlje svi su prozori popucali i staklo se raspršilo svuda po sobi. Malo me zakačilo po ruci i išla je krv ali nije ništa ozbiljno bilo. Izašli smo svi napolje i polijegali po zemlji. Ulrihskirchen je bio udaljen dvadesetcetiri kilometra od Beča. Gledali smo u tom pravcu dok je sve bilo svjetlo ko u po bijela dana a uši su nas bolile od detonacija. Počelo se već pričati o kapitulaciji Njemačke ali tiho i tajno.
Nije bilo dovoljno javnih skloništa pa je svako sebi pravio ili u podrumu ili pokraj kuće kakav takav zaklon od bombi. Polako se uvlačila panika u stanovništvo a i u nas , pa neće nas sada još Amerikanci ili Rusi ubiti. Taj dan je preko Beča prošlo dvadestiosamhiljada aviona koji su stalno bacali nove i nove bombe. U našoj je komandi jako pooštrena disciplina. Nema više javnih skupova i sastajanja. Mi smo tajno opet slušali radio i širili vijesti dalje , ma taj rat nemože više dugo da traje svi smom se potajno nadali.
Na radiju su javili da je samo Jugoslavija imala po logorima 337 864 zarobljenika od kojih 6298 oficira. Preko radija smo čuli o neuspjehu Fau1 i Fau2 raketa kojima su Njemci htjeli da okrenu rat u svoju korist. Crne hronike su sve više objavljivale imena poginulih Njemaca a na maloj tabli u selu više nije bilo ni mjesta za smrtovnice. Sve je to uticalo i na to da nas jedan dio stanovnika smatra za glavne krivce pa su nas još više ponižavali. Bio je i onaj drugi dio koji je uvidio da ih je Hitler jednostavno zaveo i takvi su nas puštali na miru.
Mi smo se sami dogovorili da širimo vijesti o napredovanju Amerikanaca i Rusa pa smo tako bar malu satisfakciju dobili u prestrašenom pogledu Njemaca. Bio je to mač sa dve oštrice jer su mogli da nas ubiju kad god su to htjeli ali nisu imali dovoljno radnika pa su nas ostavljali na miru jer bi oni inače morali u dva sata ustajati a i to im se izgleda nije dalo. Na spavanje su nas vraćali još uvijek u naše stare barake.
Imali smo jednog dobrog stražara koji nas je puštao i da pjevamo u barakama. Kaže da je imao četvero djece ali su dvoje u ovom ratu umrli i to sve zbog Hitlera. Nije mogao ni da ih sahrani kako to čovjeku dolikuje jer ga nisu puštali kući , kažu domovina ga treba ovde. Koja domovina , sam je sebi odgovarao , ta domovina koja mi djecu pobi , ta domovina koja me odvoji od mojih najmilijih , pa će opet , e slaba ti je ta domovina.
Vojnik je morao biti jer su ga natjerali pa je to sve vjerovatno uticalo da je bio puno blaži prema nama nego ostali. Ponekad nam je davao po jednu cigaru da zapalimo i pričao sa suzama u očima o svojoj djeci. Dok sam ga slušao zamislio sam šta bi bilo da sam to ja da je mene takva sudbina zadesila da se rodim u Njemačkoj pa mi ga je baš bilo žao. Ostavljao je pušku kraj sebe i pričao nam o svom životu prije rata o malim lijepim trenutcima koji su mu život uljepšavali. Pušku smo mu mogli uvijek uzeti i oteti i pokušati bijeg ali smo imali neko poštovanje prema njemu tako da to nismo nikada ni pokušali.
Jeste Njemac bio ali moram priznati onaj baš pošteni iz naroda. Mnogi su u tom ratu bili jer su morali ali je bilo dosta i onih koji su tražili avanturu i želili da se iživljavaju na zarobljenicima. Jedno veče su došli i smijenili ga. Odveli su ga i nikad poslije nismo za njega ništa čuli. Zaveli su pravo oštru disciplinu ti novi stražari. Bili su jako mladi sa zategnutim uniformama i vidilo se odmah da im je glava puna ideala. Zato su nam stražare i mijenjali vjerovatno da se nebi previše odomaćili kod nas i sklopili prijateljstva.
Zabrana kretanja , nema paljenja svjetla , a sastajanje i slušanje radija je bilo smrću zabranjeno. Upadali su Njemci kod nas svaki čas i sve pretresali kao da su nešto tražili. Da nisu možda za radio saznali to nam je bilo sada pravo za brigu.
Mogli smo samo da se nadamo da će sve biti u redu jer kad god se švabe uznemire bilo je loše za nas…