Otvarao sam oči polako i umorno ili je bolje da kažem bojao sam se da ih brzo otvorim. Moje sumnje su se ostvarile , opet isti predio ista livada isti san. Znam da sanjam a opet je sve tako stvarno , opet je sve tako istinito. Svjestan sam da sam samo u jednom snu i želim da ga prekinem. Ne želim da sanjam , želim da se probudim. Zatvoriću oči i poželiti da se probudim. Ne još sam tu. Kažu treba se uštinuti pa da se probudim , ne osjećam bol. Nepali ništa od mojih planova , sve je uzaludno , jednostavno ne mogu da se probudim.
Nema mi druge nego ću morati da odsanjam to što mi je sudjeno i gotovo. Kad sam već tu , pade mi napamet , onda nema razloga za žurbu. Sakupiću što vise detalja koji će mi možda pomoći da jednom razriješim taj san i shvatim suštinu zašto baš ja da ga sanjam tako često. Čudilo me samo to što sam svjestan da sanjam ali probuditi se nemogu. Počinjem da se penjem po ko zna koji put do kuće na brijegu ali ovaj puta polako i bez žurbe.
Ljeto je i baš prijatna temperatura za jednu šetnju. Svuda je okolo trava jedno desetak centimetara visoka i nekako mi baš prija po njoj da šetam kao da sam to nekada davno često radio pa se sada skrivena želja opet probudila u meni. U daljini se već nazire ta mala kuća. Sada tek polako razgledam tu slamu koja je već od kiše poprimila prljavo sivu boju. Dva mala prozorčića jedno šezdeset sa šezdeset centimetara a izmedju njih ulazna vrata nekako čudno izrezbarena pa izgledaju kao da ih je umjetnik pravio.
Do vrata se penje sa tri stepenice na koje sam odjednom dobio želju da sjednem. Srce mi je brže zakucalo. Zašto da ne , nežurim nikuda , ovo je i tako i tako samo jedan san. Sjedam na stepenice a neki osjećaj sreće me oblijeva. Neznam zašto je to tako ali opet sam tu na pragu svoje kuće , sad znam , to je moja kuća. Tu sam prvi puta gledao svoju ćerku kako puzi četveronoške kroz gustu travu koja je stalno škakilja po nosiću.
Tu je prvi puta pokušala skakavca da stigne , puzajući četveronoške kroz gustu travu. Kad god je skakavac skočio čuo se radosni dječiji smijeh koji kao da je i sada odzvanjao u mojim ušima.Tu je prvi puta pokušala da ustane i pomiluje macu i odmah sjela jer ju je ravnoteža povukla nazad. Tu sam je držao na krilu i pokušavao da joj objasnim , zašto sunce izlazi i zalazi , gdje se preko noći sakriva i zašto je često crvene boje prije nego što se zadje.
Vrata zaškripaše iza mojih ledja i prenuše me iz razmišljanja. Moja žena otvori vrata a ćerka dotrča objesi se oko vrata i poljubi me. Otkud baš ti kad mi trebaš najviše , upita me. Odgovor nije bio potreban jer jednostavno sam bio tu i to je najvažnije bilo. Ustajemo sve troje i ulazimo u kuću zagrljeni. Lijepo je opet nakon toliko godina biti opet skupa , čuo sam njen glas. Kao da je izgovorila upravo ono što sam i sam htio da kažem. Iako sam se pitao kakve godine i čudno mi bi zašto sam to rekao ali u idućem trenutku sam znao da je to istina i da je stvarno tako.
Došli smo do sredine prostorije i odjednom je osjećaj topline i sreće nestao i pojavio se strah. Znam da sam tu i da moramo bježati ali nemogu se sjetiti zašto i zbog čega. Samo strah , paničan strah razdire mi dušu . Pogledao sam im u oči i vidio samo nepreglednu nadu , nadu u mene da ćemo ovaj puta uspjeti. Opet jedna riječ , opet , kako opet , zašto sam to rekao , pitanje bez odgovora , ali sada i tako nemamo više vremena. Uzimajte samo najosnovnije , povikao sam nekako u panici , moramo brzo bježati.
Pogledala me je očima punim straha , zar opet , reče mala plavokosa djevojčica i privi se uz mene još jače. Nedaj me tata oni dolaze. Stisnula me obema rukama i osjetio sam da nadu, nadu u meni da ću joj pomoći. Neznam , ovo kao da sam već jednom sanjao , osjetih dvije male ruke kako su me zagrlile cvrsto zagrljajem posljednje nade. Očaj , bijes , nada , želja da uspijem , sve se odjednom gorko izmješalo. Izašli smo iz kuće sve troje što smo brže mogli i počeli trčati koliko god su nas noge nosile. Još je teže bilo trčati jer smo se nizbrdo spoticali.
Ćerka se saplela i otkotrljala niz brdo kroz gustu travu. Priskočio sam i podigao je. Osjećaj nemoći me pritiskao kao da sam to već jednom sanjao, opet se pojavi sumnja i opet ništa nisam mogao da uradim. Okrenuo sam se i pogledao preko ramena. Vidim tri siluete kako trče prema nama. Potrčali smo još brže i jače ali koliko god da sam se trudio noge su mi bile sve teže i teže. Vidio sam im već lica od bijesa iskrivljena. Tu su već jako blizu. Ćerku sam podigao i gurnuo ženi u ruke. Povikao sam da bježi što brže može a ja ću pokušati da ih zadržim. Moraju da se spase jer ja nemam nikoga više osim njih dve na ovom svijetu.
Samo što sam to rekao kad kao da mi se čitavo brdo sručilo na ledja. Povikao sam još jednom da bježe što brže mogu zgrabio kamen koji je ležao kraj mene i opalio onog na meni po glavi. Krv je suknula i poprskala me. Dok sam brisao oči da bilo šta mogu viditi dvojica su skočila i pošla me udarati. Onaj treći je izvukao sablju i zamahnuo na mene. Kriva oficirska sablja sa rukohvatom se izdigla iznad mene u nebo. Neko sa strane povika , stani pobježe ženska , treba je uhvatiti a sa njim ćemo se kasnije lako obračunati.
Njihov bolesni smijeh mi je odzvanjao u ušima dok sam iz sveg glasa vikao da bježe. Pokušao sam da skrenem pažnju na sebe , da se nedam , otimam , udaram oko sebe da bi ih zadržao što više i što duže. Dok su me dvojica držala uspio sam trećega da ohvatim za nogu tako da je pao u prašinu. Odjednom bol u glavi , sve crno postade i tišina zavlada. Počinjem da tonem i propadam sve dublje i dublje.
———————————————————————————————————————————–
Skačem iz kreveta sav mokar od znoja. Teško mi je da prodišem kao poslije nekog velikog napora. Zašto uvijek nemam zraka kada se budim , kao da sam na nekom trčanju ostao bez daha. Još uvijek je noć ali već pred svitanje, svjetlost se bori sa mrakom i polako pobjedjuje. Nemogu više da spavam ali nekako i neželim. Tek sam ustao a umoran sam više nego prije lijeganja. Pipam se po glavi , sve je u redu , neosjećam da me bilo šta boli ali je osjećaj bola još uvijek prisutan u mojoj glavi. Zašto me stalno boli glava poslije tih snova , bilo je toliko pitanje na koje nemam odgovora.
Noćas sam se toliko trudio da zapamtim svaki dio od sna jer obično se desi da ujutro samo fragmenti ostanu i da mi treba puno vremena da se sjetim šta sam sanjao. Naravno desi se i da se odjednom u toku dana iz čista mira sjetim i da mi se san izlista kao knjiga. Još jednom sam odlučio da ako moram već da sanjam onda želim da se sjetim i da već jednom razriješim zašto mi se sve to dogadja. Malo mi je na momenat glupo izgledalo , čuj pisati snove , ali kad razmislim ne može mi škoditi , možda samo jednom da još i pomogne da neke kockice pravilno složim.
Uz prvi srk kafe sam opet budan i svjestan da sam u snu bio neko drugi koga ne poznajem ali čiji san izgleda sanjam. To mi je bilo jedino prihvatljivo logično objašnjenje za ovo što se dogadja. Sjedim kraj prozora i gledam zgrade preko puta kako se prva svjetla pale. Izgleda da sam noćas baš prvi od čitavog naselja ustao i kako je izgledalo da ću još puno puta biti opet prvi. Svoga sna se sada i previše dobro sjećam kao da se nekad davno stvarno dogodio. Toliko je sve stvarno da na kraju neznam više jeli san ili java.
Radoznao sam da vidim šta će biti dalje jer sam sada siguran da će i biti dalje protiv moje želje ali ujedno me je i strah. Neznam od čega ali neizvjesnost i strah se sve više uvlače u mene tako da se polako već pitam , a da li je to stvarno bio samo jedan san? Znam da će idući puta da se san ponovi sa jos jednim korakom dalje i baš taj korak mi je zadavao strah.
Čitava sedmica je prošla u ovim snovima i moram priznati da sam sada bio više umoran nego odmoran a vikend se opet približavao. Sutra ćemo ja i Lana opet kod starog djeda da nastavimo sa pisanjem. Kad god je moj stari auto mogao da upali išli smo sa autom ali je često znao da nas ostavi i na cjedilu. Neće da kresne pa ga ubi , ako je hladno znam da je akumulator slab ali se toliko puta desilo da i haubu otvorim i kopam po mašini satima pa ništa ne nadjem. Sutradan ustanem a on kresne od prve. E sad još da nas kvačilo posluži pa ima šanse i da stignemo gdje smo naumili. Eto takav je bio moj auto , nepredvidljiv i divlji sa svojih četrdesetipet konja ali meni drag a i Lani jer kad god je upalio znali smo obadvoje ba viknemo uraaaaa.