Da li ste primijetili da je vrijeme nešto čega imamo u životu ili malo ili puno. Mislim da nema toga ko se kad je bio mali nije upitao , a kada ću ja jednom porasti i biti veliki , jedan period kada smo u želji da vrijeme požurimo postigli suprotan efekat da je ono jako sporo prolazilo. Sa druge strane ko od vas nije nikada doživio u nekim lijepim trenutcima života da mu vrijeme tako brzo proleti da to nije normalno. Mislim da je baš u takvim trenutcima nastala i ona stara narodna poslovica , sve što je lijepo kratko traje.
Ako razmišljamo o nekim prošlim vremenima koja su iza nas , uglavnom nam se čini da je sve tako brzo prošlo kao jedan san , san koji prolazi i nikada se više neće ponoviti. Tu smo bili proživili taj dio života i ostalo je sjećanje. Ostalo je sjećanje na nešto lijepo , na nešto ružno , na nešto nezaboravno ili na nešto što bi najradije da zaboravimo. Bez obzira kakvo to sjećanje bude za nas i koliko želimo da ga možda i ostavimo u ćošak i nikada više ne nadjemo ono će uvijek biti naš tihi neprimjetni pratilac htjeli mi to ili ne.
Ponekad u nekom davno zaboravljenom kutku našeg srca nadjemo i sjećanja na prvu ljubav. Ne nečiju ljubav nego moju , samo moju ljubav koju sam možda želio da zaboravim , da potisnem bar za jedno vrijeme dok bol ne prodje. Kada je pustim da ispliva na površinu onda uvijek primijetim da je bol još uvijek tu i da vrijeme ne liječi sve rane kao štoinače pričaju i zaključim da su me izgleda baš slagali po tom pitanju. Ili su možda lagali samog sebe.Tada obično skrenem sjećanja na druge ne sigurne korake u životu , poraze i pobjede kojih je svako od nas imao dovoljno a možda i previše a to svako od nas zna za sebe najbolje.
Može li ljubav da umre , može li sjećanje da nestane , mogu li snovi da nas napuste. Sve su to pitanja na koje je teško dati odgovor a kad malo razmislim možda je i bolje ne znati odgovor na sva naša pitanja. Vjerujte da je u životu uvijek više pitanja nego odgovora.
U ovom drugom dijelu želim da vam ispričam jednu priču za koju ne želim da kažem vjerujte mi ili nevjerujte mi. Ostavljam svakom od vas da sam formira svoje mišljenje a ujedno mislim da će se mnogi od vas i prepoznati ili možda naći jedan dio svojih snova koje nisu nikada smjeli priznati ni samom sebi. Imena u pričama će biti promijenjena i svaka sličnost sa stvarnim dogadjajima je slučajna , ili možda i nije , ali sada to nije više važno.
Nema druge nego moramo lijegati , znao sam to i to dobro. Tamo me čekaju moji snovi , moji ili tudji , to vam neznam reći ali čekaju me to sam siguran.
Kapci su mi postajali teži i teži…….