Bio je to mjesec ustvari kao svaki protekli samo sa par razlika koje su nas duboko dirnule i ostavile traga za čitav život. Što se poslovnog dijela tiče moram da vam priznam da je posao procvjetao ne-moguće. Imali smo toliko narudžbi da sami više nismo mogli stizati. Zato smo potražili pomoć od jedne fabrike u blizini da radi za nas u dvije smjene mjesec dana. Naravno sve bi bilo plaćeno preko računa kao iznajmljivanje radne snage. Materijal smo uložili sami i problem nam je bilo samo vrijeme jer smo bili vezni rokovima za isporuku.
Čitav projekat je još počeo prije našega saznanja da se nešto kuha u bivšoj Jugoslaviji tako da ga praktično nismo mogli ni zaustaviti. Čovjek sa kojim smo sklopili posao izgubio je i fabriku i kuću. Par mjeseci kasnije je došao kod nas jer je stvarno bio pošten i ispričao nam šta je bilo i obećao da će nam nadoknaditi nekako štetu. Uložili smo dosta para tu ali nismo mogli da mu bilo šta uzimamo jer je i on samo goli život spasio. Radio je trideset godina u inostranstvu i sve je uložio u tu fabriku i sada je sve izgorilo. Tek tada , nakon par mjeseci nam je postalo jasno da se nešto strašno dogadja. Sve dotada smo mislili , ma neće se proširiti na naše krajeve.
Baka je njegovala djeda i to iz petnih žila i to baš posljednjom snagom koju je izvlačila neznam ni ja odakle. Dolazak moje majke joj je puno pomogao jer je sada mogla malo i odspavati. Djeda su otpu-stili iz bolnice vrlo brzo sa prognozom da će živiti jos šest mjeseci najviše. Niko mu nije rekao pravu dijagnozu a on je mislio da je operacija uspješno završena. Zahvaljujući mojoj baki i njenim kaktusima djed je živio još sedam godina. Sedam godina ga je baka njegovala jer je ostao nepokretan u krevetu. U zadnjoj godini života nije više mogao ni do wc-a ustati.
Baka nije odustajala i do posljednjeg njegovog daha je bila uz njega. Djed je bio njena prva ljubav i čitav njen život. U tih sedam godina imali su vremena i dan i noć na pretek. Kada god je djed bio malo bolje pričali su šta i kako poslije smrti. Kada razmislim o tome mislim da je za tako nešto potrebno stvarno puno snage.
Djed je i sam postepeno primjetio da je sve slabiji i da neide na bolje tako da mu je postepeno bilo sve jasno. Znati da će umrijeti i pričati o tome kao o nekoj sasvim normalnoj stvar , zamene još uvijek nešto strašno. Dogovorili su se gdje će djed biti sahranjen i to će napraviti odmah dupli grob jer je i baka htjela da bude kraj njega za sva vremena. U zadnjim danima svoga života joj je uvijek govorio da se lijepo obuče i da ga što češće posjeti na groblju.
Sudbina je htjela da ga i ja još jednom vidim nakon sedam godina i to baš te godine kada će umrijeti. Baka je zaključila da nije mogao umrijeti dok me još jednom nevidi jer smo nas dvojica bili posebno vezani. Od dana njegove smrti baka je svaki dan obilazila grob i cvijeće nosila. To radi i dan danas , uvijek se lijepo obuče i sredi , ponese cvijeće i ide kod djeda da ga posjeti.
Ja i Alma smo i dalje sanirali našu kuću nadajući se da ćemo je srediti bar toliko da možemo preseliti u jednu sobu. Sve pare što smo zaradili uložili smo u tu kuću pokušavajući da je što prije završimo. Na kraju krajeva bili smo tu gdje je sve počelo , tamo gdje ljubav počinje. Trudili smo se iz petnih žica da razumijemo ovaj svijet i pokušavali da napokon i mi imamo nešto svoje. Možda nismo htjeli da dopustimo niti pomisao da je pravi pravcati gradjanski rat na pomolu.
Rat nas je pretekao tako da u kuću nismo uspjeli ni preseliti. Godine su prošle i sada kad razmislim o svemu jasno mi je da smo u životu dosta gubili i dosta izgubili. Svaki puta kada smo počeli da stajemo na noge nešto je iskrslo i gurnulo nas nazad. Nemogu reći da je to bilo interesantno ali je vjerovatno i to bilo sve ono što nas život uči , da i kad posrnemo skupimo snage za dalje.
Ako me pitate da li vjerujem u sudbinu , neke ću možda obradovati a neke razočarati ali odgovor će biti u svakom slučaju pozitivan. Kad se samo sjetim koliko sam se puta samo vraćao tamo gdje ljubav počinje. Koliko sam puta u životu bježao od svega pa i od samog sebe i opet sam se vraćao tamo gdje je sve počelo.
Nisam htio dati srcu suzama da piše a bilo je suza i previše. Nisam dao nikome sjećanja da mi briše , a bilo ih je dosta koji su to pokušali. Kud god da sam išao , kud god da sam krenuo i kad sam dobi-jao i kad sam gubio , opet sam kretao sa istog mjesta opet sam bio tu , tu gdje ljubav počinje.
Sve što smo znali i poznavali iz tih starih vremena se promijenilo , rijetko je kad na bolje došlo a često na gore otišlo. Jedino što je ostalo skoro nepromjenjeno je naša ljubav. Ni vrijeme ni rat ni ljudi je nisu rastrgali , uspjeli su samo da je još ojačaju.
Vjera u ljubav je ono što pomjera sve granice , ono za šta vrijedi živiti i boriti se!