Opet sam u Prnjavoru kod stare kuće , tamo gdje je sve počelo. Sjedimo na terasi , noć se polako spušta a prijatna hladnoća osvježava. Poslije ove vrućine danas ovo dodje kao pravi oporavak. Gledam nebo , nijednog oblačka nema. Iznenadio me je odgovor ili bolje da kažem i nije ali svi su htjeli po čašu crnog vina. Primijetio sam sipajući vino da ove kristalne čaše nikada i nismo tako puno upotrebljavali kao sada.
Sušeni dimljeni sir sa crnim vinom u ovoj noći na terasi stvarno je nešto što paše jedno uz drugo. Alma ustade pa nam donese još malo suhovine , ma šta da vam pričam. Jedno poznato “klang” kristala od kristal nadjača na momenat obližnje cvrčke , koji su se trudili iz petnih žila da ih taj polumjesec već jednom primijeti. Odmah do mene sa desne strane sjedi moj otac koga smo poslije Danijelovog rodjenja svi zvali “djede”. Poslije gutljaja vina koji mu je izgleda bas prijao nastavio je svoju priču.
Možda je redosljed pričanja malo neobičan ali poslije moje priče o prokletstvu , koju sam vam prošli puta ispričao , ova je priča baš dobo došla kao dopuna. Pogodićete naravno da se radi o majci moje prabake. Djed nas je polako vraćao svojom pričom u period kada je ona još bila djevojka. Gledali smo i slušali baš sa zanimanjem jer je uvijek u svoje priče unosio čitavog sebe.
Vraćao nas je opet u Poljsku u jedno davno , davno zaboravljeno vrijeme. Mlada djevojka , jako lijepa ali siromašna. Ta mi je rečenica toliko puta prošla kroz glavu da mi postaje sve više i više poznata. Valjda zato što mnoge priče u životu počinju baš tako a mali broj ih se sretno završi. Djevojka je zapala za oko obližnjem grofu. Nije prošlo mnogo vremena kada su se svi u kući probudili zbog lupe na vratima. Bio je to grofov glasonoša sa dva vojnika.
Drsko su skoro provalili vrata i ušli u kuću. Pročitao je samo kratku obavijest da se majka od moje prabake mora odmah privesti grofu. Dva vojnika su je uhvatila napola obučenu i odvukli napolje. Čula je još samo plač svoje majke i vrata od kuće kako se zalupiše za vojnicima. Tu se baš ništa nije moglo uraditi jer su u to davno vrijeme vladali drugi zakoni nego danas. Sve kuće kao i ljudi na području grofovine bili su bukvalno vlasništvo toga grofa. On je mogao da oduzme zaplijeni ili uništi sve sto se nalazi na njegovoj teritoriji kako imovinu tako i ljude.
Ko bi se suprotstavio mogao je da ga zbog sitnice ubije kao psa na ulici. Mnoge su lijepe djevojke odvodjene kao posluga u dvorac. Sa jedne strane je tu šok zbog nasilnog odvodjenja ali sa druge strane nisu nikada više bile gladne ili odrpane. To je u to vrijeme bila jedna sasvim normalna pojava. Ulete vojnici uzmu šta im treba i odoše.
Prvo je išao grofov glasonoša koji je ujedno bio i komandir straže. Komandira straže nije bilo lako naći jer je morao da zna čitati grofove obavijesti. Pismeni ljudi su u to vrijeme bili baš rijetki. Onda u sredini isprepadana djevojka koju su dva vojnika sa začelja stalno gurala pred sobom časteći je pogrdnim riječima. Polako su se približavali i kule od dvorca su postajale sve veće i veće.
Pošto su je vojnici izbacili bosonogu iz kuće noge su joj polako prokrvarile od oštrog kamenja na malom putiću. Bilo je baš olakšanje kada su se zaustavili pred ogromnom drvenom kapijom. Vrata su se otvorila i oni se nadjoše na popločanom dvorištu. Sve je bilo unutra od nekog glatkog kamena. Vojnici su je gurnuli da je skoro upala i stali par koraka od nje pričajući.
Ugledala je fontanu iz koje je curila voda. Tada se tek žedj progurala pored straha koga je imala cijelo vrijeme sa sobom. Napravila je par kolaka prema vodi da se bar malo napije kada ju je oborio udarac preko ledja. Vojnik se našao uvrijedjenim kako se mogla pomaknuti a da njega nepita. U tom trenutku se pojavi odnekuda jedna ogromna starija žena. Imala je jedno stotinudvadeset kilograma , da kažem najmanje , ali se kretala poprilično brzo i živahno.
Kasnije je saznala da je to bila guvernanta. Izgalami se ona na tog vojnika sa riječima da tu djevojku grof želi nepovrijedjenu i bez masnica. Malo je reći izgalami jer je tako zapiskala , sreća da nije bilo staklenih čaša u blizini , da se vojnik odjednom uzgubio u vidu magle. Grubim glasom ali sada već smirenim reče joj da se digne već jednom i da podje za njom. Sve ju je živo bolilo ali je ustala i pošla za guvernantom. Čula je još samo kako se ogromna drvena kapija glavnog ulaza uz škripu zatvorila.
Prošli su kroz mali prolaz i neobično uski hodnik. Kada se okrenula i pogledala iza sebe vidila je da je guvernanta pravo začepila čitav hodnik. Možda je ostalo po par centimetara lijevo i desno od nje. Kad bi neko htio i pobjeći nebi mogao. Bio je to ulaz za poslugu…
Djed prekinu pričanje , kako reče , osušilo mu se grlo pa je poželio da se kucnemo još jednom prije nego što nastavimo sa pričom. Svi pogledaše u mene pa sam se i ja malo trgao od te priče. Očekivali su svi da vino dospem , ma kad vam kažem u životu vam je sve tako jesam jednom nešto započeo ostaje mi za dužnost čitav život.
Ma nije mi bilo to teško nego samo sam se užvio u priču i morao opet da se u stvarnost vratim.
Opet su čaše pune. Jedno poznato “klang” i priča se nastavlja…….