Tamo gdje ljubav pocinje

A71 – PROKLETSTVO

Sunce je polako zalazilo iza obližnjeg brežuljka i pravilo dugačke sjenke po dvorištu. Roštilj je bio pravo dobar da nekažem da sam se i ja iznenadio. Sjedimo uz kafu pod starom trešnjom i gledamo Lorda i macu kako skupa leže i spavaju. Baš ih je fino bilo viditi. Hajde reče Alma šta je sad sa tom pričom o prokletstvu. Pogledam je , ma ko bi joj mogao šta odbiti a osim toga sam sam počeo pa je vrijeme i da joj to ispričam.

Majka od moje prabake je živila u Poljskoj u pogrničnom području. Takva su vremena bila da život u pograničnom području nije bio nimalo lak. Uvijek se ratovalo i uvijek je neko pobjedjivao a neko gubio na tim predjelima. Pobjednik je uvijek ostajao , popalio kuće od onih koji su se suprotstavljali , nametao poreze , i pljačkao zimnicu. Nije dugo prošlo vremena i opet je bio rat i opet je neko pobijedio , palio , ubijao i pljačkao. Svake se godine ponavljalo isto.

Majka od moje prabake , znaci moje četvrto koljeno , zvala se Ana. Jedna jako dobra i poštena žena koja je vjerovala svima na riječ. Nikada u životu nije shvatila da nisu svi ljudi isti i da netreba svima vjerovati. Ana je razgovarala sa svojim bratom o tome kako je ovde nemoguće živiti i da treba nešto poduzeti. Protiv stalnih napada i ratova nije se moglo ništa napraviti osim pokupiti svoje stvari i otići odatle.

Dogovorili su se brat i sestra da će sve prodati i kuću i zemlju i da će jednostavno otići iz tih nemirnih opasnih krajeva. Ono što su mogli skupiti ljetine preko godine to je uvijek nečija vojska odnosila tako da se pored napornog rada opet moralo provlačiti do sledeće jeseni i gladovati. Ana je potpisala sve što je potrebno da on može kuću i zemlju prodati i ostavila da brat to sredi.

Nije prošlo dugo i on je stvarno uspio da proda sve. Ponijeli su samo garderobu i neke sitnice pa na put se dali. Došli su u Bosnu gdje je u to vrijeme bilo mirno i bez ratova. Pojeftino se moglo kupiti dosta zamlje tako da su mogli da žive od zemljoradnje i stočarstva. Napravili su svoju kuću i obradjivali zemlju skupa. Nije prošlo dugo a brat joj se oženio.

Tada je počela katastrofa za Anu. Ta ju je žena pratila u stopu provocirala i podvaljivala. Kakav god da je problem bio za sve je bila kriva Ana i niko drugi. Kad ništa nije mogla prosipala je bilo šta po podu i zvala muža da vidi šta je Ana napravila. Pakosna je bila da to nije bilo za opisati što se kod nas kaže virilo joj je zlo iz očiju.

Često se dogadjalo da je spavala na štali u sijenu jer su je istjeravali iz kuće. Sada je i njen vlastiti brat bio protiv nje pa je počeo i on da je maltretira. Niko joj nije davao pravo da je i ona učestvovala u tom sa svojim trudom i parama od prodaje. Ništa se nije moglo ni dokazati jer je vjerovala bratu i sve bez ikakvog potpisa dogovarala. Sve što je imala uložila je tu u to imanje , sve za novi početak bez rata. Poslije jedne veće svadje za koju neznam razlog brat i snaha su je izbacili iz kuće.

Bila je zima i snijeg do koljena kada su je izbacili naglavačke bez ičega napolje. Nisu joj ni vlastiti kaput dali da se ogrne niti obuću na noge da navuče. Dolazila je još par puta da popriča sa bratom ali nije ništa vrijedilo. Dobijala je samo uvrede umjesto komada hljeba koji joj je tako trebao i nešto da ogrne da se zaštiti od zime. Noge su pucale od zime i krvarile tako da su se mnogi pakosni smijali jer su znali uvijek kada ona prodje ulicom i pravili neslane šale na taj račun. Ostajao je uvijek trag od krvi po snijegu.

Pošla je polako da obolijeva. Noge je zamotavala u krpe a kretati se morala stalno kada je previše zima da se nebi zaledila do ujutro. Ponekad joj je poneko udijelio komad starog hljeba i to je bilo sve. Kada zemlja nije bila smrznuta kopala je rukama po davno napuštenoj njivi da nadje mali krompir koji su zaboravili. Tada su brat i snaha razglasili da joj niko nesmije više ništa pružiti ili će imati sa njima problema.

Tada su došli teški dani za Anu. Primijetila je da je polako snaga izdaje i da to neće preživiti. Pošla je još jednom zadnji put da pokuša par riječi da razmijeni sa bratom , da ga urazumi bar malo , da je bar sasluša. Nije bilo razumjevanja opet. Počeli su da kamenje bacaju na nju da je otjeraju. Svaki puta kada je kamen udario po tijelu zabolilo je više u duši nego po tijelu. Tijelo i tako nije više osjećala od hladnoće a krv je oblila snijeg.

Okrenula se još jednom i proklela je tog svog brata i njegovu ženu. Zadnjom snagom se odvukla izvan domašaja kamenica. Više je niko nije vidio u selu , jednostavno je nestala. Kasnije su čuli da se pješke vratila u Poljsku na zemlju svoga oca. Tamo je imala još rodbine koji su je našli i pošli njegovati. Nisu uspjeli da je spasu jer je odmah po dolasku idući dan umrla. Uspjela je da se vrati na zemlju svoga oca sa koje je krenula i tu da umre.

Alma me je gledala krupnim očima netrpćući , pa zar ima takvih ljudi , reče dok su joj se oči zacaklile. Zar je moguće da vlastiti brat tako postupi. Znam da je to strašno ali eto dogodilo se, a prokletstvo se ostvarilo. Odmah iduće ljeto je bila tolika suša da ništa više nije normalno rodilo. Brat i snaha su pokupili što su uspjeli ali je najesen sve izgorilo u požaru. To je bilo dovoljno da ljudi koji su se smijali kada je Ana kamenovana sada počnu već da pričaju o prokletstvu. Svi ti lažni prijatelji su počeli da se sklanjaju od njih da nebi prokletstvo i njih zakačilo.

Nije prošlo dugo a žena mu se razbolila i umrla. Ostao je sam da se bori sa neimaštinom koja je polako dolazila. Imali su petero djece ali se niko o njima nije htio brinuti. Umro je sam samcat kako je i zaslužo a djeca su imanje rasparčala i prodala. Kažu da su tu zimu kada je umro našli krvave tragove u snijegu oko kuće pa su pošle da kruže priče da je to sestra došla po njega i odvela ga sa sobom. Djeca koja su ostala iza njega nisu nikada imali sreće u životu.

Propili se , prokockali se i na kraju umirali sami ostavljeni od sviju. Prokletstvo je stizalo sve one iz familije koji nisu imali otvoreno srce. Nastavilo se sve do danasnjih dana ali to je duga priča ako bi htjeli sve primjere odmah da nabrojimo i da ih se sjetimo. Ko zna možda drugi puta malo i na tu temu nastavimo.

Sunce je već zašlo. Alma je šutila. Tužna priča znam , ali eto sada znaš zašto nevolim tužne priče. Nevolim ih samo zato što je ovaj život pun takvih priča. Kada ugledam na televizoru film za koji znam da će imati tužan kraj obično ustajem i izlazim ili okrećem kanal. Neželim tužne priče još i da tražim jer one će nas naći uvijek kada netreba. Ovo sam ispričao samo zato što netreba da se zaboravi. Neke priče nesmijemo nikada zaboraviti.

Ako ništa onda zato što su neki umrli da bi ih mi sada mogli ispričati.

A ako ikada ugledate krv na snijegu

Netrebate se bojati ako imate čisto srce

Schreibe einen Kommentar

Deine E-Mail-Adresse wird nicht veröffentlicht.