Tamo gdje ljubav pocinje

A57 – KOPAČ ZLATA U RUDNICIMA PROŠLOSTI

Posao sa rukavicama je super krenuo i nismo mogli napraviti koliko smo mogli prodati. Jedan se još problem pojavio što neki nisu navrijeme plaćali ili su uopšte izbjegavali pa su nam takvi nudili poseban način plaćanja – kompenzacija. To je takav način plaćanja gdje kupac nudi robu umjesto novca. Na početku nam to nije bilo interesantno a onda smo dobili jednu ideju. Zašto nebismo otkupili taj komad zemlje gdje smo živili i sebi sagradili kuću.

Ta kompenzacija onda i nije tako loša bila jer sam onda robu mogao dobiti bez poreza na promet a to je značilo dvadeset posto jeftinije. Na takav način smo sebi mogli priuštiti pravljenje nove kuće i kupovinu zemljišta. Moja baka je imala petero djece i poslije njene smrti svako je imao pravo na jedan dio. To nam je baš odgovaralo jer smo onda mogli sa svakim posebno razgovarati i možda isplatiti u ratama.

Prije nego smo doselili svi su se saglasili da nemaju ništa protiv da tu živimo. Porazgovarali smo sa mojim ocem o mome prijedlogu i on mu se svidio. Vjerovatno mu se i zbog toga dopao što mu je majka tu živila pa kad bi neko ostao i sve održavao ostala bi bar na neki način uspomena na majku. preuzeo je na sebe da porazgovara sa svima a što se njega tiče on nam poklanja svoj dio odmah. Ubrzo je obavio razgovor sa bratom iz Austrije i on je isto svoj dio poklonio bez novčane naknade. Moje dvije tetke su se složile da mi prepuste plac a kad budem imao para da ih isplatim pa može i u ratama.

Bakin najstariji sin je umro sa četrdesetidve godine i iza sebe ostavio troje djece. Trebalo je još da se sa njima porazgovara jer su oni dijelili medjusobno jednu petinu pa da možemo početi graditi kuću sebi. Inače taj najstariji brat od moga oca je bio duša od čovjeka. Njega se još uvijek dobro sjećam jer čitav svoj život još nisam sreo čovjeka sa više duše i srca od njega.

Imao je ženu koja ga je vječito napadala i maltretirala ako nije bilo nikakvog razloga ona ga je brzo nalazila. Vječito se svadjala sa njim tako da se čovjek na kraju propio. Bio je jednostavno tako dobro i pošteno stvorenje da nije mogao gledati nepravde pa su to mnogi znali i da koriste. Imao je svoju urarsku radionicu ali je baš zato propao što je ljudima pomagao i radio na veresiju. Žena mu je stalno kljucala po glavi i na kraju je čovjek pošao da nadu traži u alkoholu.

Ona je bila jedna pakosna žena sa svojih stotinuosamdeset kilograma čekala ga je kod kuće svaki dan i osipala svadju po njemu. Sa tridesetpet godina bio je skroz sijed ali kraj jedne takve i ćelav bi posjedio. Koliko je puta dolazio kod nas već pod gasom i plakao zbog nje. Nije mogao da je napusti zbog svoje troje djece jer mu to savjest nije dozvoljavala , a život je bio nemoguć sa njom. Ostalo mi je u sjećanju kad moji roditelji nisu imali para jednom pa je on naišao.

Izvadio je svoje zadnje pare iz novčanika i dao mi da kupim teke za školu. Zadnja njegova svadja sa tom ženom što je drugi nazivaju mojom strinom je bila zbog posla. Palo je njoj na pamet da ide raditi i to u neku kafančugu , zadnja rupa u gradu gdje se skuplja ološ. Njemu je to bilo nepojmljivo jer je tu samo ulazio onaj ko će se napiti i potući. Tu su se baš dobro posvadjali ali ona nije odustajala jer je tako htjela i priča gotova.

Vrijedjala ga je , nervirala , napadala , gadjala tanjirima i čašama jer je jednostavno moralo biti kako ona hoće. Sutradan je i otišla na taj posao iako joj je on nudio da i prekovremeno radi ako je malo para u kući ali se ona nije osvrtala. Drugi dan njenog posla ga je srce zabolilo. Živio je jos jedan dan u bolnici pod aparatima i drugi dan je umro. Nije ga prvi dan ni u bolnici posjetila. Kad je on umro ta prokleta žena je napustila posao jer joj se više nije radilo.

Bila je u radnom odnosu čitava tri dana. Odonda je nikada više nisam strina nazvao nego žena koja mi je strica ubila. Do dan danas nisam sreo boljeg čovjeka nego što je on bio. Ovo mi je sve bila samo potvrda da oni dobri odoše ranije uvijek. Ona je i danas živa i u Banja Luci je mislim da je i danas lakše preskočiti nego zaobići. Stric je ostavio to troje djece iza sebe a moji roditelji su se maksimalno angažovali da pomognu toj djeci.

Još je trebalo obaviti razgovore sa njh troje pa ako bude sve u redu možemo početi sebi praviti mali raj. Otac ce da popriča sa ono dvoje u Banja Luci a mi ćemo sa ovim sto živi trnutno u Prnjavoru.

Nebi trebalo da bude problema jer su praktično četiri petine već odobrene.

Pošli smo da razmatramo kako će nam kuća izgledati a pošto sam i ja gradjevinac već sam imao i par skica kako će to sve izgledati. Naravno Alma je htjela sad dvije dječije sobe a dnevnu da bude sva u staklu , gore da budu spavaće na spratu sa drvenim stepenicama. Ja sam već imao skoro sve u glavi još samo da to prenesem na papir tih par razgovora i počinjemo sa gradnjom.

Evo dok sam baš završavao ovu priču prodje Alma kraj mene pa reče – jesi li opet kopač zlata u rudnicima prošlosti. To joj je ostalo iz neke pjesme i baš mi se svidilo. Jedino rekoh i ako jesam onda se često iskopa i olovo kao u par mojih priča ali šta ćemo takav je život. Sa tim moramo živiti.

Baš mi se to svidilo – kopač zlata u rudnicima prošlosti……..

Schreibe einen Kommentar

Deine E-Mail-Adresse wird nicht veröffentlicht.