Tamo gdje ljubav pocinje

A42 – TUŽNE OČI LUTALICE

Stigli smo u Poreč i smjestili se u hotel. Prva sedmica je prošla u gužvi i trci , radilo se šesnaest sati na dan. Bilo je teško zbog bure vjetra i posla ali sam tek kasnije uvidio da je to bio lakši dio sedmice. Teži dio je bila nedelja. Jedan dan u sedmici morali smo i odmarati pa je nedeljom svako išao svojim putem. Meni i nije bilo baš do neke zabave ili priče jer me obično tada kad se sve smiri hvatala nostalgija za kućom.

Dosada sam dolazio sedmično kući a sada je to bilo pravo nemoguće. Nedelja šest sati je ujutro , nemogu da spavam. Ustajem iz kreveta i silazim u restoran na kafu sa doručkom. Kafa miriše i taj me miris odmah podsjeti kako sam kod kuce ga pirio i budio Almu u krevetu. Dvije ruke , zagrljaj , pazim da neprospem kafu , spuštam je sastrane , uskočim u krevet izmedju dva lopova.

Poslije doručka odoh i ja da vidim gdje smo mi to uopšte došli i da malo prošetam i prošvrljam po okolini. U proljeće još nikada nisam bio na moru , ovo mi je prvi put. Hotel je bio na malo višem terenu jedno pedesetak metara od mora. Izlazim na vrata od terase i prolazim kraj otvorenih bazena koji još nisu u upotrebi. Mala uska betonska stazica me vodi do mora. Sa obe strane staze su zasadjene palme. Kako prilazim više moru vjetar počinje da bude jači.

Valovi se dižu i udaraju bijesno u betonske dokove a voda pršti par metara uzrak. Prišao sam koliko se moglo ali ne skroz da nebi ovu šetnju kao mokar završio prije nego što sam planirao. To mi nebi baš bilo tako zanimljivo da se idem sad presvlačiti u sobu. Udahnuo sam punim plućima taj morski zrak. Miris algi se miješao sa mirisom slane vode. Krećem prema starom gradu tom uskom stazom kraj mora. More se pjeni valovi bjesne , vjetar sve jači , počinje bura. Dolazim da stare borove šume. Miris vjetra u borovim granama mi ispunjava pluća.

Moram reći da se taj unutrašnji nemir i čeznja nekako stopila sa svom tom burom i taj bijes prirode mi je nekako prijao. Udarci vjetra po licu , poneka kap kise , lepršanje kose a ja tako sitan na toj velikoj plaži stojim sam i prkosim buri. Dosao sam i do starog dijela grada sve vijugavom stazicom kraj mora. Stari grad je stvarno bio predivan. Te kamene zgrade i kule, uske uličice popločane kamenom iste kao i prije stotine godina još ponosno stoje. Miris starine i proslih dana osjeća se svuda.

Stvarno jedno predivno romantično mjesto za dvoje. Za mene trenutno mjesto tišine i sjećanja. Bura se polako smirivala tako da sam smio da pridjem dugackom doku. Na samom kraju doka odmah kraj mora ugledao sam jednu klupu. Sjeo sam na nju a sa prvim sunčevim zrakama pojavili su se odnekuda i galebovi. Ovako kad ih gledam sve mi se čini da lete dvoje po dvoje , uvijek u paru ili mi se u ovom momentu samo čini. Sa suncem su i ulice malo oživile i pokoji je prolaznik prolazio. Ja sam sjedio na klupi i pokušavao svoj sendvič da pojedem. Nije mi nekako išlo od ruke.

Polako prema meni dogega se jedan ogroman stari pas. Bio je toliko star da mislim da je jedva hodao ali nije izgledao zapušten. Gleda u mene pa u sendvič zakrenu glavom malo lijevo pa desno , dodje do mene i sjede. Moram reći da dosada nisam vidio psa sa tako tužnim očima. Sam je bio na ovom doku kao i ja. To što sam sendviča u ruci imao dao sam mu da pojede. Nemam običaj da pse lutalice pomilujem ali ovaj je baš izgledao tužno i usamljeno. Šteta što nije znao da priča mislim da bi se dobro napričali nas dvojica.

Polako ustade i velike tužne oči pogledaše me blago. Pridje mi sjede kraj mene okrenut prema moru i stavi mi glavu na moju patiku. U tom trenutku nisam znao šta da mislim. U prvom momentu malo straha jer je to ipak bio nepoznati pas a sa druge strane sam nekako odmah stekao povjerenje u njega. Nakon izvjesnog vremena krenuo sam nazad prema hotelu a pas je isto ustao i krenuo za mnom. Dopratio me je do kraja borove šumice i tu je stao i gledao zamnom. Nije išao dalje. Napravio sam par koraka i lupio par puta po nozi nebi li pošao za mnom ali nije se ni makao. Sjeo je i samo gledao zamnom.

Klupa i mjesto kraj mora i taj dok mi se pravo svidio. Svake nedelje sam dolazio tu na svoju klupu i nalazio nekakav unutrašnji mir. Taj miris slane vode i algi koji se miješa sa mirisom borove šume nemogu ni do danas da zaboravim. Kad sam drugi puta dosao i sjeo na klupu odjednom sam osjetio blagi dodir na patici. Skoro sam se prepao tako iznenada ali sam onda ugledao da je ćuko opet bio tu i da mi je stavio glavu na nogu.

Neznam zašto ali to mu je bilo omiljeno mjesto. Svaki puta kad sam dolazio tu i on se odnekuda stvori i dodje do mene. Nisam nikada upratio skojeg je pravca dolazio. Naravno svaki puta sam se trudio da u džepu imam nešto za njega. Mogao sam sa njim pravo popričati gledao je pažljivo i poneki puta uvrtao glavom kao da mu nesto nije jasno. To mi je uvijek bilo simpaticno. Mislim da su nas i zapamtili svi šetaci nedeljom jer je uvijek išao samnom do borove šumice i pratio me nazad.

Baš sam probao da stanem stajao je i on , da potrčim i on je isto ali sve do ruba šumice i dalje ne stajao je tu kao ukopan. Čak sam probao i da dva sendviča ponesem pa da mu ponudim na kraju borove šumice. Nadao sam se da ću ga namamiti ali ni za šta nasvijetu nije išao dalje. Tako sam to jednostavno prihvatio kao normalno i nisam više navaljivao. Ako ikada budem svoju kuću imao želja mi je da i ćuku imam ako ne istog onda barem sličnog.

Sedmice su se redala i prolazile. Došao je i taj dan kad smo se trebali spremati za prvi povratak kući. Svi smo se pakovali i spremali polako. U jednom trenutku dodje brigadir do mene i kaže da se spakovao pa da mu dadnem ključ od auta da ga primakne ulazu hotela. Bilo bi nam lakše tovariti stvari reče nego vući sve do parkirališta. Dadnem mu ključ od auta i pakujem se dalje kad utrča jedan radnik. Kaže , znas sta je bilo, onaj polomio mjenjač. E to sam prvi puta u životu čuo da se nekome može dogoditi.

Silazim dole , kombi napola pun sa stvarima a onaj drži mjenjač u ruci i ide prema meni. Aj reko dajte stolicu ili da ga drmnem ili da sjednem na nju a mošda i obadvoje bas po tom redosljedu. Pa ima li te sreće igdje , šta da radim sad. Nazvao sam majstora za auto, do ponedeljka ništa od popravka…..

Schreibe einen Kommentar

Deine E-Mail-Adresse wird nicht veröffentlicht.