Dani prolaze sedmice se nizu u potrazi za bilo kakvim poslom za Almu i mene. Za mene tražim u Derventi a za Almu u Banja Luci. Ništa neuspijevam naći vec danima za mene, kao ni za jednog gimnazijalca sa sve i jednom peticom u svjedočanstvu. Najbitnije je izgleda ko koga ima a ne kakva je Alma bila u školi i da li je bila stipendista Titovog fonda , ali to je uvijek tako bilo i neće se izgleda nikada promjeniti.
Srijedom sam šetao do grada pjeske , ma kakvi šetao moram reci žurio do govornice da malo popričam sa Almom i Danielon. Prva telefonska govornica je bila u pošti jedno dva kilometra od Borika i mog nebodera u kome sam živio. Uvijek sam išao pješke jer ako dadnem pare za autobus ostaće mi manje za pričanje a ulica ravna i duga pa se oduži nikad stići . Srijedu smo izabrali jer je u sredini sedmice a vikendom smo se i tako vidjali pa da nekako rasporedimo i da se tješimo da se čujemo dvaput sedmično.
Ma koliko imao para razgovori su bili uvijek kratki pogotovo sada kad smo se opet našli i imali toliko toga jedno drugom reći. Na momente mi se činilo da taman kad nam krene u životu uvijek se nadje nešto da se spotaknemo i onda opet ispočetka. Izlazim iz poste radostan što smo se opet čuli i malo protavrljali kao u nekom grču da što više kažemo u tako kratkom vremenu. Uvijek kad izadjem napolje ispred poste u masu ljudi koja svojim poslom žuri osjetim se tako sam. Svako negdje ide žuri , često u paru tavrljaju , raspričali se i nevide ništa oko sebe. Ja ih gledam u toj gužvi i u duši mi se jos veća praznina stvara , praznina koja boli i pritišće. Uključujem se u tu rijeku ljudi i postajem dio toga mravinjaka.
Neznam šta mi bi ali sam odjednom krenuo prema stanu na Laušu gdje smo prije stanovali. Nije mi bilo jasno zašto ali sam htio jos jednom da prodjem tom ulicom gdje smo počeli sa ljubavlju a završili sa svadjom. Znam da više nikada neću imati snage i želje da opet tom ulicom prodjem ali sam se sad odjednom našao tu kao pred svršenim činom. Noć je vec polako padala i prekrivala obližnje kuće. Stajao sam kao izgubljen i gledao na kraj ulice.
Prozori na okolnim kućama se počeše polako osvjetljavati ali jedan prozor u potkrovlju ostajao je taman. Tu gdje se nekada čula vriska , radost i smijeh sada je samo mrak ostao. Stvarno mi tada nije bilo jasno šta ja u stvari radim tu , zašto sam dosao i sta tražim ovde uopšte. Bilo mi je previše odjednom. Nemogu više tu tamu podnijeti , idem odavde.
Potrčao sam nazad koliko su me noge nosile nazad do pošte i uletio sam u govornicu. Okrenuo sam dobro poznati broj. Javila se Alma i prvo što je upitala da se nije šta dogodilo. Ma reko nije i hoću samo da ti kažem da te volim i da …… veza se prekinula. Za toliko malo siće , koliko sam imao pri sebi još , nije vrijedilo ni da nazivam ali sam ipak rekao sta mi leži na srcu i to mi je bilo najvažnije.
Pare su uglavnom ono što nam fali dok smo mladi a kad ostarimo uglavnom imamo više ali ih onda obično trošimo za ljekare ili neki samo slažu na stranu ko da će ih sa sobom ponijeti. Uvijek sam se pitao pa zašto nemam ja bar za telefon dovoljno da popričam koliko hoću ako ništa drugo. Jedina je greška nekih što pare stave na prvo mjesto u životu pa čak i ispred ljubavi i u lažnim snovima ih prodje život. Mrak je bio već uveliko kad sam došao kući. Malo je to gorko reći kuci jer gdje je u stvari moja kuća i da li je uopšte imam u ovom trenutku. U svakom slučaju moja kuća je tamo gdje me srce vuče pa makar tamo još nikad dosada nisam bio , tamo gdje su oni koje volim.
Sutradan sam dobio poziv da se javim na razgovor u jednu firmu iz Dervente zbog posla. Radno mjesto jeste u Derventi ali je posao bio po terenu. Kako su mi objasnili bio bi dva mjeseca u centrali u Derventi dok se malo ne uhodam a onda bi me slali na teren. Gdje bi to bilo to se nezna nikada jedino što su mi obećali četiri plate mjesecno što sam ovde zaradjivao. Koliko me je ovo obradovalo toliko me navelo i na razmišljanje. Šta da radim sada. Ako prihvatim bicu dva mjeseca sa Almom pa će me poslati ko zna gdje i to je bila baš neizvjesnost. Sa druge strane plata je bila toliko dobra da bi se dobro potkožili.
Moram ovaj vikend da porazgovaram sa Almom. Da li da prihvatim još jedno odricanje da bi nam poslije bilo bolje? Dosta mi je više i čekanja vikenda da se vidimo a sad imam šansu da dva mjeseca budemo skupa. Odluka mora ovaj vikend pasti….