Sjedili smo kod mog prijatelja hodže dok je on odmotavao papir da vidi šta tu piše. Nije mu bilo potrebno puno da čita jer je stvarno bio ekspert za jezike. Reče – neznam da li vi u takve stvari vjerujete ili ne ali ono što se u narodu kaže vama je napravljeno da se razidjete. Na kraju krajeva i nije više važno da li u to vjerujete ili ne , to vam se dogodilo. Nastavio je da nam objašnjava. Inače je u islamu to zabranjeno raditi i smatra se grijeh ali uvijek ima ljudi koji se sa tim bave i uvijek će ih i biti. Jedino što nas je lično zamolio da nepoistovjećujemo čitavu religiju sa onim što se sada nama dogadja jer to uopšte nema veze sa pravom vjerom.
Razišli ste se i niste više spavali na istom jastuku i uticaj je prestao. Nešto sam se zamislio u tome trenutku jer tako i ispada da uopšte nije ni važno da li ja u to vjerujem ili ne , ostaje činjenica da mi se to stvarno dogodilo i gotovo. A mogao bi se samo nasmijati da mi neko sada kaže – nevjeruj u gluposti. Upitali smo ga za savjet šta da radimo sada. Kaže da je to napravila jedna žena koju nam je onako površno i opisao i da nema problema da se to skine. Da je to bio muškarac onda nema lijeka da ga on zna. Rekao nam je da taj trokut skupa odnesemo na most i sa njega bacimo da ga voda odnese pa da idemo smirom kući a ostalo je njegova briga.
Otišli smo do prvog mosta i tako uradili. Čak i ako nepomogne škoditi nemože. Vratili smo se kući pričajući o tome jer sami još uvijek nismo mogli vjerovati da se to nama dogadja. Ali ako smo tražili razlog zašto smo se rastali sada smo imali jedan. Sada mi je jasno bilo zašto je Alma tada govorila – nemogu te očima više gledati. Doduše nismo nijedno sujevjerni i sve objašnjavamo logički ali da se nas dvoje rastanemo poslije svega što smo prošli , to sebi nisam mogao objasniti. Da se kroz san koji se ostvario opet sastanemo ni za to nisam imao nekog posebnog objašnjenja osim slučajnosti. Malo me još buni to što je slučajnost bila u paru i ostvarila se , jedino se nadam da se treći dio moga sna neće ostvariti.
Vratili smo se kući sa nekim objašnjenjima sa kojima smo morali biti zadovoljni. Napravili smo kafu i sjeli da još malo budemo skupa jer još večeras moram nazad za Banja Luku. Sutra je ponedeljak i normalan radni dan. Toliko smo vremena uzalud izgubili , toliko je dana u nepovrat prošlo. Kratko nakon odsluženja vojnog roka kad smo tek trebali da uživamo skupa , onda smo se rastali. Sada kad je sve prošlo i kad smo opet skupa , ako se to moze reći zbog daljine , vidjaćemo se jednom nedeljno ali šta je tu je i to je bolje nego u vojsci ili nikako.
Rastanci su uvijek teški i tužni ali su još teži kad nadješ nekoga i odmah moraš da ideš nazad. Upravo smo našli zajednicki jezik a ja moram opet na šest dana otići , ali ipak ima nešto što se zove nada. Sad bar mogu da brojim dane i da kažem čim dodje vikend letim kod Alme i Daniela. Sjedili smo ispred kuće na klupi zagrlio sam svoju Almu i gledali smo sa uživanjem kako se Daniel igra.
Riječi nisu bile potrebne uopšte. Prijala mi je toplota toga zagrljaja kao nikad dosada. Prijalo mi je društvo to dvoje mangupa. Gledam kako mi se sin bezbrižno igra na deci , kraj mene je moja Alma pa šta više da trazim od života. Neki mogu da imaju sve blago ovoga svijeta ali samo jedan trenutak ove sreće neće nikada osjetiti. Sigurno je da sreća i tuga idu u korak , zato sad moram za Banja Luku i to je onaj prolazni tužni dio. Hoće li ikada tih tužnih dijelova biti manje u životu.
Obukao sam se i pozdravio sa Danielom. Odmah me je upitao kada ću opet doći i jelde da se nismo svadjali ovaj puta. Pokazao sam mu koliko prstiju još dok ja nedodjem i da svaki dan ukloni po jedan pa kad mu ostane samo jedan još onda je sutra tata tu. Prišao sam Almi i zagrlio je. Sad kad znam na čemu smo opet je lakše. Pogledao sam je u oči. Tužne oči su to bile ali sa nadom da ćemo se opet viditi iduće nedelje. Poljubio sam je i dugo , dugo stisnuo uz sebe. Kao da želim da mi taj blagi pritisak što duže ostane u sjećanju , da malo odužim rastanak i ponesem ga sa sobom.
Ispratili su me do puta. Krenuo sam prema autobuskoj stanici. Dva lika sa kapije su postajala sve manja kad god sam se okrenuo da im mahnem. Evo i autobus stiže pa moram još da potrčim da stignem na vrijeme. Sjeo sam u autobus. Pogledao sam u svoju ruku i sjetio se Daniela. Još samo šest dana pa se vidimo opet. Autobus kreće , misli mi se roje i samo se nadam da se neke slike više nikada nece ponoviti.
E moja Alma svi ti dani samoće me tek sada bole , svi moji srušeni snovi i ruke koje pružam prema tebi uzalud. Koliko sam puta poželio da je to sve bio san a onda me je stvarnost probudila gorko. Često sam se pitao čemu uopste život kad moram sam da živim bez tebe. Sa tobom nisam mogao a bez tebe mi je bilo još gore. Znam da je jos puno tuge na našem putu ali zbog onih lijepih trenutaka moramo dalje. Zbog onog sutra kojeg ćemo se jednog dana rado sjećati , zbog dva oka crna koja zaslužuju i imaju pravo da imaju i oca i majku.
Zbog toga se nadam da mogu reći
Bilo jednom-neponovilo se
Škripa kočnica me prenu iz razmišljanja , autobus se zanio osjetio sam samo da sam u nešto lupio glavom , mrak………….