Ustajem sa stolice i polako , laganim pokretom prilazim prozoru od dnevne sobe. Napolju vjetar povija drveće i baca krošnje lijevo desno. Na momente se malo utiša i umiri i onda udari još žešće , još jače , još nemilosrdnije. To sve napolju me često posjeti na život i sudbinu jednog običnog čovjeka. Možda je bolje reći ne jednog nego mnogih. Taj isti vjetar zna pokoju granu i da polomi , iznenada i nemilosrdno. Grana najčešće ostane tako visiti , osuši se i otpadne ali ima i grana koje tako ostanu visiti i na kraju zarastu.
Zarastu tako kako su i ostale , prelomljeno i nakrivo. Podsjete nas često u toku života na neke dane na neke dogadjaje koji su vječito ostavili traga u nama. Mislim da svako od nas ko ima dušu nosi dosta takvih grana sa sobom , zna da su zarasle ali i to da proći nikad neće moći. Nakon izvjesnog vremena se naviknemo na te polomljene grane sa perona sudbine koje postanu jednostavno sastavni dio našeg života.
Često me moje jeseni podsjete na neke dogadjaje kojih ne želim da se sjećam. Često me moje jeseni podsjete da sam živ kao i moja sjećanja koja isplivaju sa prvom jesenjom kišom. Isplivaju tako i obično zabole ali nije mi žao i treba da bole prije nego što ih opet sklonim u tamu jer kada bole znači da za mene još žive i da mi nešto znače. Nepredstavljaju mi nešto zaboravljeno nego nešto što još uvijek samnom ide dalje.
Bijes prirode , oluja , vjetar , neko će reći – ružno vrijeme. Nekada mi se čini da i vrijeme može saosjećati sa nama. Oblačim jaknu i izlazim napolje. Palim auto i krećem prema obližnjem proplanku. Nakon dvadesetak minuta vožnje put se sve više sužava i pretvara u usku kolsku stazu za samo jedan auto. Dolazim do rampe i malog parkirališta sa desne strane. Nije me ni začudilo što je prazno bilo. Nigdje nijednog auta , nije ni čudo po ovakvom vremenom.
Izlazim iz auta i provlačim se ispod rampe , nastavljam uskom vijugavom stazom dalje. Putić se probija sa sve većim naporom kroz gustu šumu. Polako dolazim i na prvi proplanak. Na rubu same provalije se izdiže jedna bijela stijena. Tu sam stao da malo odmorim posmatrajući pejzaž. Vjetar mi je šibao lice bijesom oluje. Nije mi smetao taj vrisak vjetra nego možda čak i prijao ,ne možda nego mi je baš prijao.
Kako često samo jedan trenutak , samo jedna sekunda odlučuje o tvojoj sudbini. Da sam došao sekundu ranije ili kasnije sada bih možda živio neki drugi život , možda imao neku drugu za ženu , neku drugu djecu ili bih bio u drugoj državi. Sada bi možda bio sretan ili nesretan i na ovom istom mjestu stajao i razmišljao šta bi bilo kad bi bilo i opet nebih znao odgovor. Pomjerio sam se nastranu i šuškanje lišća ispod nogu me prenu iz razmišljanja.
Nastavljam dalje pokraj vijugavog potoka i na momenat opet moram stati. Nekada mi baš prija da prošetam ovuda sam i da se predam mislima. Silazim u udolinu do potočića i želim da osjetim tu hladnu bistru planinsku vodu kako mi klizi kroz prste. Misli mi nadolaze same. Jako rijetko šetam kroz ovu šumu sam. Neznam kako da vam opišem ali poslije onih mojih snova koje još nisam uspio do kraja da odgonetnem pojavilo se još nešto u mom životu. Odjednom počinjem da osjećam tugu drugih ljudi koja me pritisne i nekada baš dobro i umori.
Nakon par dana uvijek saznam i ko je to bio i zašto. Jedan novi doživljaj za mene koji me tako umori da bih želio da se nikada više ponovi , ali on dolazi opet i opet. Znam da je to povezano sa mojim snovima i u jednu ruku želim da razriješim šta je u pitanjua u drugu se i bojim odgovora. Upravo tako bilo je nešto u tom odgovoru koga sam tražio da sam se bojao da ga ne nadjem , bojao sam se a opet nisam mogao da odgovore ne potražim. To je kao kad vidim da neko na tamnom tavanu sa svijećom u ruci ide da vidi šta je šušnulo na spratu. Strah ga je šta će gore naći a opet ide da vidi šta to u stvari šuška.
Nekada je bolje i ne saznati čitavu istinu ali se čovjek uglavnom bori i ne prestaje dok ne sazna kako i zašto. Razlika izmedju početka i sada je bila baš ta da se više nisam morao misliti da li su se moji snovi ostvarivali niti provjeravati da li je to tako. Pošao sam da sanjam i druge snove koji su se ostvarivali. Jednostavno noćas sanjam nešto a sutra iskolačim oči kada to u novinama ili na televiztiji pročitam i prepoznam svoj san.
Jedno je bilo interesantno , ma koliko da sam sanjao snove koji su mi se ostvarivali na njih sam se još nekako i mogao priviknuti. Na početku je bilo iznenadjenje ali vremenom sam naučio sa tim da živim ali ovaj zadnji san koji se stalno ponavljao. Taj mi je san bio opterećenje i postaje mi jasno da mi to počinje i previše smetati.
Odgovor sam uvijek unapred znao ali ja to nisam želio niti sada želim. Hoću da to prestane već jednom , želim da legnem u krevet i sanjam nešto što se nikada neće dogoditi , jednostavno da spavam i sasvim nešto bezveze sanjam , zar je to puno što tražim.
Vrisak u duši koji nikada niko neće čuti.
Možda sam baš ovaj dan izabrao jer opet imam takve osjećaje koje neznam odakle dolaza ali sam siguran da postoje negdje tamo napolju , daleko. Bol u duši, rastrgano djetinjstvo , samoća , želja za ljubavlju i pažnjom koja nikad neće doći. Tuga i bol koji se prepliću. Zašto me to više neiznenadjuje , samo se pitam , nego mi to postaje sve normalnije. Jedina je razlika što mi se ovaj puta čini da znam od koga dolazi. Od mog najboljeg prijatelja. Sada sam siguran , imam samo jednog pravog prijatelja u mom životu.
Uzimam telefon , ne, ako nije , ako se varam , ma nije pošteno da druge ispitujem zbog svoje slutnje i tako će mi reći kad dodje vrijeme. Možda da pošaljem sms. Uzimam hendy polako. Ovo je prvi puta da slutim od koga sve to dolazi. Počinje da grmi i sjeva , moram se polako vraćati do auta , hendy je opet u džepu , možda je tako i bolje. Svejedno će mi se sutra javiti i znaću opet zašto i kome se šta dogadjalo.
Neznam kako je kod vas ali mnoge moje jeseni su tužne, kao i kod moga prijatelja , tužne ali prkosne. Par kapi kiše ,već osjećam blage udarce na licu. Udarci koji to u stvari i nisu jer prijaju i osvježavaju. Još jednom želim udahnuti taj čisti planinski zrak punim plućima. Sjedam u auto. Sve brže udaraju te kapi u staklo i lijeno nestaju negdje dole, kao da plaču jesenje kiše.
Na trenutak sam zastao. Kao da me prepao brisač koji je sve odjednom sklonio u jednu stranu.
Staklo je čisto , palim auto , jedan uzdah …………. idemo dalje………….