Tamo gdje ljubav pocinje

A65 – LOGORAŠEVA PJESMA NEVIDJENOJ ĆERCI

U mojoj porodici je ljubav igrala veliku ulogu prije a i sada. Ako ste dosada pročitali sve moje priče mogli ste lako do toga zaključka doći i da vam niko ništa nekaže. Zašto je to tako neznam ni sam ali je bilo puno i nesretnih ljubavi , uzaludnih borbi za srećom i u mojoj familiji. Moguće je da sam zato i sam postao ovisnik od ljubavi , neznam vam reći da li su geni ili nesto drugo , ali bio bih nesretan da je drugačije u životu ispalo. U svakom slučaju naučio sam prvo da gledam na ljubav i osjećaje jer ako njih nema onda taj život nevrijedi više ništa. Onda nismo ništa drugo nego mašine. Nego mislim da je vrijeme da vam nastavim priču gdje sam juče stao.

Moj djed je inače bio čovjek od riječi i to je ono što mi je drago da sam od njega prihvatio i zadržao do danas. Od njega sam naučio i toga sam se uvijek držao u životu da svoju riječ netreba olako davati ali ako je dadnemo treba je se držati. Postoji samo jedan jedini razlog zbog kojeg treba prekršiti zadanu riječ a to je kad je život u pitanju moj ili nečiji drugi. Onda mogu svoju riječ da pogazim svijetlog obraza i da mi nebude žao ni krivo. Bilo je svega sa mojim djedom i dobroga i lošega ali kad sve saberem i oduzmem drago mi je što sam ga poznavao.

Taj moj djed je bio iz siromašne porodice ali je upoznao djevojku iz bogate familije , moju baku. Za razliku od njegovog mladjeg brata uspio je da se sa njom oženi ali moram reći da je baka više letila za njim nego on za njom. Bio je jako zgodan pa su sve cure iz sela trčale za njim. Baka je bila ljubomorna pa je sve te cure sačekivala da ih malo poplaši.

Nekidan mi je baka ispričala da je bila jedna kojoj nije bilo dovoljno prijetiti nego je i dalje salijetala djeda. Dok bake nema podje se motati oko djeda i nije pomagalo više govoriti i prijetiti. Da bi se te dosadne udavače riješila smislila je pravi plan. Naveče ju je sačekala na jednom mostiću preko obližnjeg potoka. Na sredini mostića je zauzela poziciju pa nije bilo bježanja ni lijevo ni desno od ograde i onda ju je malkice premlatila tako da je zapamtila za čitav život poruku.

Kada mi je to ispričala ja sam se otkačio od smijeha jer nisam vjerovao da je ona bila sposobna za tako nešto. Doduše ja sam je sada gledao ovim očima ali nesmijemo zaboraviti da je i ona tada bila mlada. Nisam znao do skora da je baka tako opasna bila jer kad mi je to ispričala imala je osamdeset godina. Sve u svemu baka je izborila pravo na djeda sa svim mogućim sredstvima. Neposredno prije drugog svjetskog rata su se i uzeli. Da vas samo podsjetim to je ona baka što je Daniela iznijela iz bolnice.

Baka je ostala trudna kada je djed dobio poziv za opštu mobilizaciju. , Hitler je napao na staru Jugoslaviju. Ta mobilizacija je bilo takvo rasulo da se nije znalo ni ko pije ni ko plaća. Ogromne duge kolone vojnika napola obučenih u vojničke uniforme su se vukle po ulicama a Njemci su mitraljirali po njima iz aviona. Neki su imali samo puške ali bez municije , neki samo gornji dio a neki donji od uniforme. Prvo su ih poslali za Doboj a onda za Banja Luku i to sve u koloni pješice , nepregledne kolone ljudi u rasulu.

Kada su se viš oficiri jedno jutro samo izgubili u vidu magle bili su tu već Njemci koji su ih opkolili. Na licu mjesta su ih i razoružali ako se tako nešto može reći jer nije ni jedan metak bio ispaljen. Pola su pobili odmah tu ko stoku i zatrpali u masovne grobnice. Moj djed je sa ostatkom bio otpremljen u logor Mathauzen. Ovo sve vam mogu pričati jer mi je baka sada posudila njegov dnevnik na čitanje. Tu su sve imena i prezimena ljudi sa kojima je bio i koji su mu pomagali i odmagali. Tu u Mathauzenu su ih mučili na sve moguće načine.

Djeda su skinuli golog u bunker i polijevali vodom svaki sat u sred zime da bi vidili koliko ce izdržati. Imao je sreću jer je poznavao jednog logoraša koji je uskakao izmedju dolazaka Njemaca i pokrivao ga dekom rizikujući svoj život. To je ovako izgledalo pretuku ga poliju hladnom vodom i dodju opet za dva sata pa ispočetka , dan i noć. Tu su bila svakodnevna batinjanja i probe koliko čovjek može bez hrane da izdrži i ostala mučenja koja nebih sada nabrajao. Slučaj je htio da ga odrede na radnu obavezu kao pekara inače vjerovatno nebi preživio tu torturu.

Kod pekara je dobio svoje prvo pismo u zarobljeništvu gdje je saznao da je dobio ćerku u Bosni. Svako jutro je dolazio stražar i pod oružjem ih odvodio u pekaru da rade a naveče ih vraćao opet u logor. Njemci nisu imali puno muškaraca jer ih je većina bila na frontu pa je to i pomoglo da logoraši moraju raditi. Baka mu je slala preko crvenog krsta pakete i pisma. Za sve vrijeme u zarobljeništvu dobio je samo jedno pismo i jedan paket.

Valjda je sudbina htjela da dobije baš to pismo iz koga je saznao da je dobio ćerku. Taj jedan paket što je dobio bio je napola prazan , sve je vrijednije bilo izvadjeno. Bilo mu je drago što je dobio ćerku da je plakao od dragosti ali ga je to pismo ujedno i potreslo jer je nije mogao ni viditi ni zagrliti. Stražar je vidio da plače pa ga je još kundakom puške oborio na zemlju , zatvorenici nisu smjeli plakati to je stoka bez duše kako je rekao.

Napisao je pismo i pjesmu pod nazivom – logoraševa pjesma nevidjenoj ćerci. Kradom je pismo ubačeno i sudbina je htjela da to pismo baka i dobije. Čuvala je to pismo kao nešto najsvetije i čitala ga kad god je mogla. Kad god joj je bilo teško pismo je bilo tu. Pismo postoji i danas kod nje i ja sam ga lično čitao. Danas kad sam je priupitao za sadržaj toga pisma izrecitovala mi je u dahu to najbolje čuvano pismo u životu. Znala ga je napamet.

Poslije kapitulacije Njemačke djed je uspio iz Austrije pješke da dodje kući. To vam je isto posebna priča ali nebih sada htio o tome. Kada je došao kući ćerka je stalno pitala ko je ovaj čiko i stalno je bježala od njega. To mu je bilo najteže od svega jer se dijete jednostavno bojalo čike koji je preko noći banuo u njihove živote i još htio i da ostane sa njima.

Vremenom je odnos postajao bliži ali i danas kad popričam sa majkom osjeti se nekakva barijera koja je postala vremenom nevidljiva ali je još uvijek tu. Nakon četiri godine rata uz puno sreće i opasnosti ipak je na kraju ljubav pobijedila. Mozda je slučajnost što je živ ostao ali imao je u šta da vjeruje i to ga je održavalo u životu – vjerovao je u ljubav

Schreibe einen Kommentar

Deine E-Mail-Adresse wird nicht veröffentlicht. Erforderliche Felder sind mit * markiert