zalutala sjecanja

B47 – U SVAKOJ SUZI NA VJETRU IZGUBLJENOJ

Još i danas se ponekad sjetim riječi – naćeš me u svakoj suzi na vjetru izgubljenoj. Na prvi momenat obične riječi ali kad malo razmislim upravo se tako i dogodilo. Vjetar je ponio suzu negdje u nepoznato i u onom trenutku kad sam je našao ona se istopila , raspršila se u nepovrat. Ostalo mi je samo saznanje da se još neko sjećao svojih snova a najinteresantnije je da smo isti san imali , da smo se istih riječi sjećali ili smo nekad davno i isti san i živili. To ostavljam sada vama da svoje mišljenje formirate a što se mene tiče ako mi neko kaže da takve stvari nepostoje , mislim da ću se samo osmjehnuti , okrenuti i produžiti dalje.

Ako me pitate da li sam ikada požalio svoju odluku reću vam bez razmišljanja da nisam jer vrijeme nosi svoje i nekad je bolje prošlost ostaviti da prošlost ostane. Samo tako ćemo naći onaj neophodni unutrašnji mir. Sjećati se , to je lijepo i ne trebamo nikada svoja sjećanja da zaboravimo ali moramo shvatiti da je sad ovo život i da ne smijemo da ga kvarimo. Raščistiti sa prošlošću je jako važno jer bez toga nemožemo dignute glave u budućnost da gledamo. Ne , nisam zažalio , bila je to jedna od dobrih odluka u mome životu.

Da li će to biti dobro rješenje nije ni važno , to će se pokazati kasnije , ali je važno da ja sa tim rješenjem mogu dalje čistog obraza da živim.

Još i danas se ponekad sjetim kako mi je djed govorio da mu je život tako brzo prošao , kao dlanom o dlan. Nekad sporije nekad brže ali u suštini kao jedna priča koja proleti kraj nas a da to i ne primjetimo.

Još i danas se ponekad sjetim riječi – naćeš me u svakoj suzi na vjetru izgubljenoj. Na prvi momenat obične riječi ali kad malo razmislim upravo se tako i dogadja u životu. Vjetar je ponio suzu negdje u nepoznato i u onom trenutku kad sam je našao ona se istopila , raspršila se u nepovrat.

Rasprsila se u nepovrat kao i taj sastanak sa starcem koji je trebao da se dogodi iduće subote, ja sam došao na sastanak u dogovoreno vrijeme ali mi niko nije odgovorio na kucanje. Na prvi trenutak sam pomislio da me nisu čuli pa sam ponovo zakucao i još malo sačekao. Ponovo se ništa ne dogodi pa sam već krenuo prema maloj kapiji i skoro se sudario sa starom gospodjom što nam je vrata otvarala svaki dan. Taman sam pošao da zaustim da kažem da sam došao ali da mi niko ne odgovara kad su nam se pogledi sreli.

Te oči nisu više odavale gordost nego je sada još samo tuga bila tu. Mislio sam da joj ništa osim njenog ponosa nije u životu bilo važno a sada u ovom trenutku mi je sve postalo jasno. Ta ga je žena volila i te kako volila , samo je to skrivala. Živila je za njega i bilo joj je dosta samo da je u njegovoj blizini.

Noćas oko tri sata mu je pozlilo pa su ga odvezli sa hitnom pomoći i jutros u pet sati je umro ,rekla je tiho. Nisu ga mogli spasiti , pognute glave je sama konstatovala. Zadnju priču vam nije stigao ispričati iako je obećao ali vam je ostavio kod mene ključ od pretinca iz banke sa šifrom za ulaz i zamolio da tamo odete i preuzmete sve što se nalazi unutra.

U pretincu se nalazi novac za dosadašnji posao koji ste za njega obavili , kao i jedno pismo koje je zamolio da prvo pažljivo pročitate i jedna mapa onako malo deblja adresirana na vaše ime. Nažalost je smrt bila brža , malo zastade sakri suzu koja samo što nije krenula i nastavi , pa me je zamolio ako se to dogodi da se izvinem u njegovo ime.

Stajao sam kao ukopan još uvijek ne vjerujući svojim ušima. Kratko sam ga poznavao ali je uspio da mi se svidi da to nije bilo normalno. Uspio je da osvoji i moje i Lanino srce , sad mi je bilo još gore , kako da Lani objasnim da nema više svoga djeda.Tek tada sam primijetio čovjeka koji je stajao po strani. Pogledao sam ga tek tada malo bolje. Stari gospodin u crnom mantilu , šal oko vrata , od one sorte što se i u mraku sjaji i šešir koji je odavao kvalitet već na prvi pogled.

Prišao je sasvim polako pružio ruku i rekao – ja sam Emir. Noge su mi se odsjekle , zar je moguće da je došao. Presjekao je moje misli tužnim gasom – nisam stigao na vrijeme – nisam ga živog zatekao , a tako sam to želio – pognuo je glavu.

Ja , baš tako , izgleda da je baš tako u životu. – Vjetar je ponio suzu negdje u nepoznato i u onom trenutku kad sam je našao ona se istopila , raspršila se u nepovrat.

Schreibe einen Kommentar

Deine E-Mail-Adresse wird nicht veröffentlicht.