olako je pružio ruku i drhtavom rukom prinio čašu vode ustima…
Na momenat je starac stao i pogledao me kao da nijemo pita – pa stižeš li ti to dijete – ali ništa ne reče. Nije bilo ni potrebe jer je njegov pogled govorio više nego riječi.
Polako je pružio ruku i drhtavom rukom prinio čašu vode ustima. Kratak gutljaj , kao da je štedio da ne popije previše vode i polako i smireno nastavio je svoj diktat:
————————–
3. aprila 1941. godine
Danas sam dobio i ja poziv da se javim u vojsku. Pozive je dijelio knez u to vrijeme a najčešće preko školske djece. Došao sam kući , tišina samo , žena sjedi i ne govori ništa. U ruci ima smotani papir. Čim sam ušao u sobi srce mi se okovalo slutnjom. Bez riječi sam prišao i polako sjeo kraj nje. Pružila mi je pismo drhtavom rukom. Ratni vojni raspored , zborno mjesto , Petričevac kod Banja Luke , dan javljanja odmah po prijemu pisma , hitno. Kao udarac čekića. Sve dosada sam se nadao da neće do toga doći. Izgleda da su tačne glasine da će Njemačka da nas napadne.
Rada me gledala uplakanim očima i trudila se da joj suze nepoteku. Ručali smo bez riječi kao da više ništa nema da se kaže. Svako je šuteći gledao u svoj tanjir i mrljavio po njemu. Čini mi se da je trebala samo jedna riječ da se iskrade pa da izazove prolom osjećaja. Trudio sam se da ni sam nevjerujem u početak rata iako sam znao da nema više šanse za mir. Te večeri su nam riječi izgledale suvišne , svako u svojim mislima , tišina nam je bila drug te večeri. Legla mi je na rame i osjetio sam kako joj se ramena potresaju od plače.
Nemoćan sam da bilo šta uradim , kako je prokleto teško gledati tudje suze ibiti bespomoćan. zagrlio sam je i jače ju privukao sebi.
Jutro 4. april 1941. godine
Rada je ustala prije mene i spremila mi doručak. Ustala prije mene možda je malo pretjerano reći jer u stvari nisam ni spavao čitavu noć. San mi nije išao na oči nikako. Osjetio sam kad je ustala ali sam odlučio da je pustim da me iznenadi i napravi mi oproštajni doručak. Znam da nije ni ona spavala pa nisam htio da joj kvarim tu poslednju želju prije polaska. Šta da u stvari kažem , kako da je tješim uopšte kad ni sam neznam šta će biti. Opet je teret tišine bio tu i koliko god da sam se trudio nije se dao otjerati nego je još više pritiskao.
Skrivala je pogled od mene dok smo se pozdravljalii ubrzano treptala očima da zadrzi suze protiv kojih se stalno borila. Poljubac i krenuo sam polako, jedan korak , dva , tri , četiri , osjetim pogled na svojim ledjima , nisam mogao više. Ma dodjavola sa hrabrošću , stajem , okrećem se , samo je to čekala. Potrčala je i bacila mi se u naručje. Zavežljaj za puta mi je ispao u mladu travu. Zagrljaj koji sam poželio da vječno traje , a suze , ma baš me briga za suze , ako se po tom mjeri muškarac onda ja nepoznajem nijednoga.
Rastali smo se uz riječi nade da to sigurno neće dugo trajati , čuvaj se i dodji živ , ništa mi nije važno , samo , samo mi obećaj da ćeš se vratiti živ. Bio sam na dnu brdašca kad sam se još jednom okrenuo. Stajala je na istom mjestu i mahala. Znam da me nije čula ali još sam jednom sam sebi obećao da ću da se vratim. Krenuo sam dalje čvrstim korakom , ma nemože to dugo trajati , sigurno da ću da se brzo vratim.
Došao sam na zborno mjesto. Od oficira nas niko nije prihvatio nego su svi ti civili kao bez glave išli i pitali i raspitivali se šta sad i gdje pripadaju. Niko nije ništa znao do jedanast sati kada je pošlo postrojavanje po četama. Ja sam pripao prvoj četi prvom vodu u sastavu sedamnaestog dopunskog puka. Polako je počela da vlada i neka mala disciplina iako su mnogi smatrali još uvijek da je to samo neka probna vježba.
Poslije postrojavanja po četama pošli su da nam dijele vojnu opremu. Primili smo puške bez municije , opasače bez fišeklija i šinjela tako da smo ostali onako držeći u ruci kao prosjaci ko je šta primio. Pola ih je našlo gornje dijelove uniforme a ostalo u svojim hlačama. Jedan se čudio gdje mu je kaiš na pušci pa ju je ponio onako kraj sebe kao lovac.
Oko šesnaest sati ponovo smo postrojeni po četama izvršena je smotra pa smo krenuli u koloni prema Delibašinom selu. Nepregledna je kolona bila konjskih i volovskih zaprega dok su nas civili sa strane posmatrali i čudili se riječima – e jadna je ova naša vojska kako si naoružana. Kad sam se malo osvrnuo oko sebe primijetio sam i ja jad i bijedu. Jedan u šinjelu sapliće se koliko mu je dug , ovaj kraj mene drži pušku kao lovac jer nema kaiša.
Dolaskom u Delibašino selo razmješteni smo u prostorije manastira Trapisti. Na vratima je postavljena straža tako da nije bilo hodanja po noći. Pošla su šaputanja i priče o napadu Njemačke na Jugoslaviju. Polijegali smo po podu ali nisam mogao odmah da zaspim. Nekako mi je rastanak sa mojom Radom baš teško pao i sad sam to pogotovo osjećao. Sad kad sam tek vidio to rasulo bez komande , stalni pritisak koji se povećavao kod vojske se osjećao sve više i više. Više nisam bio ubijedjen da će se ovo pozorište brzo završiti i to me uznemiravalo.
Noć je padala , ležali smo svi na podu , onako obučeni ko rulja. Sad sam poželio da samo jedan vojnik hrče , ma bila su to najmanje dva kvarteta hrkača tako da sam ih već i razaznavao po hrkanju i znao unaprijed kad će koji uskočiti sa svojim dijelom hrkanja. Lagani vjetrić je povijao grane od borova. Ustao sam i gledao kroz prozor , mjesec , šum borovih grana , oblaci se polako navlače kao da će kiša ali kiše nema. Jednostavno jedna tmurna noć koja nesluti ništa dobro.