Noć nas je uveliko zatekla na putu za Ljubuski. Pozvao nas je moj kolega da dodjemo na par dana. Dugo smo odbijali jer nismo imali vremena ali eto dodje i ovaj dan kada smo ipak uspjeli nekako da olučimo za puo. Sinoć smo baš što se ono kaže dobro zaglavili na terasi. Vino , raspoloženje , meza i pjesma , sve se sastalo i eto ostadosmo sve do polaska autobusa. Sad sam se tek sjetio da nas je djed upozoravao da danas putujemo ali nema veze vrijedilo je. Gledam kako ovo moje dvoje lopova baš slatko spavaju. Nije ni čudo jer smo poslije terase direktno u autobus otišli.
Lijepo ih je bilo viditi kako su baš zašećerili u svojim snovima. Gledam kroz prozor svjetla u daljini kako prolijeću i gube se negdje u tami. Jednostavno ih proguta noć i nestanu kao da nikada nisu ni postojali. Sjedim vjerovatno jedini još budan osim šofera i nešto razmišljam. Oboje radimo u stalnim radnim odnosima , Alma predaje u školi a tu su i rukavice oko kojih se oboje zanimamo. Ovo je baš vrijeme kada nemoramo više na svaki dinar da vodimo računa. Vrijeme kada je i nama napokon krenulo. Doduše nista nam nije palo sa neba nego smo sve zaradili sa svojim radom.
Oko mene je sve više dolazila tišina primicala se i ušuškavala. Svi spavaju u autobusu. Vozač je svjetla prigušio i pustio neku tihu muziku. Primjetim da i meni glava polako postaje teška i kapci kao od olova pretežui vuku nadole. Još se jedino sjećam da sam spustio glavu i zaspao.
Progledao sam i primijetio da je tako iznenada oko mene sve crno postalo. Našao sam se kao u nekoj tamnoj beskrajnoj prostoriji bez zidova i plafona. Bila je to pravo gluha tišina koja ni zvuk nepropušta da prodje kraj nje. Okrenuo sam se oko sebe. Sam sambio i nigdje nikogaoko mene. Na desnoj strani ugledao sam jako svjetlo. Izgledalo je kao tunel u noći iz koga kao reflektor svjetlo zrači. Pošao sam prema tome svjetlu ali su mi noge kao olovo teške bile pa sam brzo odustao i krenuo na lijevu stranu.
Odjednom sam se našao kod moga djeda u sobi. Bio sam baš iznenadjen otkud ja sad tu kad u podsvjesti osjećam da sam negdje drugo. Leži kao da je bolestan u krevetu i zove me. Pokušavam da mu se odazovem ali nemogu ni glasa pustiti. Pitam se kako me nevidi kad sam tu kraj njega. Odjednom kao da sam se sjetio da me neko čeka krenuo sam prema izlazu iz kuće. Jednostavno osjećam da moram sada da izadjem iz kuće.
Pred kućom stoji baka, ona što je umrla i pokazuje mi rukom da podjem za njom. Interesantno je da sam bio svjestan da je ona umrla ali strah nisam nikakav osjećao. Krenuo sam za njom i odjednom smo se našli na nekoj livadi. Lijep je sunčani dan i nije više tako tiho kao dosada. Okolo su sve neke visoke planine , ptice cvrkuću , obližnji potok žubori , ma pravi raj za oči i uši. Idi sine , samo idi i nemoj da se okrećes reče baka i kad sam pogledao u njenom pravcu nije je više bilo.
Krenuo sam polako tom livadom i naišao na asfalt na kome je nešto pisalo. Malo me to zainteresovalo pa sam prišao i pogledao šta to u stvari piše. Velikim žutim štampanim slovima je pisalo HDZ. Šta li sad to znaŠta li sad to znači pitao sam se. Pošao sam dalje dok nisam prešao preko puta i tada se iznenada sve umirilo. Prvo iz daljine čujem neko zviždanje pa eksplozije.
Sve više se primiče i oko mene počinju da padaju granate ko na nekom manevru. Svuda je dim vatra gori , plač se čuje neka vriska. Okrećem se oko sebe i nevjerujem svojim očima , kao da je rat oko mene. Neko leži na zemlji. Pokušavam da se sagnem i podjem padati i kroz glavu mi brzo prolijeću slike vino , gitara , duga , bolnica , granate , djed , i opet beskonačno padanje.
Otvaram oči i ugledam Almu kako me pokušava buditi. Kaže stigli smo u Mostar i moramo izlaziti. Okrećem se i gledam oko sebe. Još mi nije jasno gdje sam ja to u stvari. U ušima još bubnjaju eksplozije i sad mi polako dolazi šta sam sve sanjao. Mahinalno se pipam po čelu i primijetim da sam sav mokar. Alma me priupita jesu li opet loši snovi bili ili je vino krivo što sam tako problijedio. Ma reko moji snovi me ponekad više umore nego da sam kanale kopao.
Skoči Alma i pita da joj ispričam šta sam ovaj puta sanjao. Kažu da snove nevalja pričati odmah isti dan pa sam joj to i rekao. Nije više navaljivala ali sam joj morao obećati da ću joj sutra sve natenane ispričati još uz jutarnju kafu. Izvadio sam kofer iz autobusa i pogledao na sat. Skoro četrdesetpet minuta je autobus ranije došao. Zato ni moj kolega nije još bio došao. Pogledao sam preko puta i primijetio jedan simpatičan kafe bar. Pogled mi se srete sa Alminim. Nasmijali smo se jer smo isto pomislili. Sjeli smo i popili kafu koja mi je baš prijala a ubrzo je i kolega došao.
Audi osamdeset nije bilo loše imati u to vrijeme , pomislio sam dok sam trpao stvari u gepek. Moj kolega , dobroćudna grdosija od stotinudvadeset kila stalno je nešto provaljivao. Šalio se lupao svašta i smijao se i prije nego što smo mi onako pospani shvatili u čemu je uopšte stvar. Baš se zarazno smijao tako i da ništa nije pričao čovjek bi se morao smijati samo kad ga čuje. Kada smo bili blizu Ljubuškog prestao je na momenat da se smije i upozorio nas ozbiljnim glasom na par stvari.
Kaže ako budemo izlazili u grad , a vjerovatno da hoćemo , da pazimo šta pričamo da nebi kome u oči upali pa da još dobijemo batina. Gledam ga stotinudvadeset kilograma pa ako se on koga boji šta ima ja da kažem. Upozorio nas je da je sad baš neki nacionalizam ovde zavladao i da je bolje kloniti se gužve.
Još kaže ako na putu budemo kakve parole čitali da se uopšte neuznemiravamo jer je to ovde sasvim normalno postalo , nešto kao moda koju većina prati. Bitno je nikoga neprovocirati namjerno i niko te neće ni dirati. Mali osjećaj nesigurnosti nam je uspio uliti , ali pošto mi inače nikoga nediramo niti provociramo nisam se baš puno ni zabrinuo. Eto kaže sada ćemo baš naići na jedan tekst na putu pa pogledajte kako to izgleda. Pogledao sam u tom pravcu.
Oči su mi zastale jer je velikim žutim štampanim slovima bilo napisano “HDZ”. Sjedio sam kao ukopan bez riječi otvorenih usta. Odjednom kao da mi se pola kuće srušilo na ledja. Kolega me pukao po ledjima svojom malom ručerdom i kaže da to nije ništa i nema razloga za paniku. Nema potrebe da se prepadamo jer je on uvijek sa nama. Pogled mi se sreo sa Alminim. Nismo progovorili ni riječi ali sam vidio da joj je jasno da su moji snovi opet tu sa nama prisutni.
A šta da mu pričam , potvrdio sam mu da to nije ništa dok smo se polako zaustavljali pred njegovom kućom……..