Gradnja kuće je ostala još samo jedna propala ideja više kao i mnogo toga što smo u životu planirali. Potrebno je imati samo dovoljno snova i bar pokušati u njih vjerovati pa će se jedan i ostvariti. Čovjek bez snova je i čovjek bez buducnosti to nam mora svima jasno biti , naravno onima koji to žele a onih drugih , njih mi je pravo žao. Jedna moja omiljena uzrečica je – nedirajte moje snove dok mi neponudite bolju stvarnost. U mome životu ih je bilo dosta koji su htjeli da mi ih ukradu ali ne zato da ih za sebe zadrže nego samo da ih bezosjećajno unište da ih nogama pogaze. To je ona logika što kaže , ono što nemožeš ti imati uništi da ni drugi nema. Nažalost moram reći da je takvih bio dosta u mome životu , možda čak i previše po mome ukusu.
Nikada mi nije bilo teško da moje snove podijelim sa nekim i to sam često i radio ali nisam dozvoljavao da mi snove kradu. To mi se dogodilo samo jednom u životu iako sam se borio da mi se to nedesi ali sam na kraju bio samo nijemi posmatrač.
Upravo smo izvrtali rukavice i Alma me baš prenu iz razmišljanja. Čujes li ti mene , priupita me , pa sam se baš nešto štrecnuo. Ma ništa posebno , odgovorio sam , nisam želio da je opterećujem još jedanput sa svojim pričama iako moram priznati da ovu priču što vam sada pričam nisam često ponavljao. Bolje da kažem samo sam je jednom spomenuo i brzo prešao na drugu temu.
Prva ljubav je tema na koju bi svi mogli da pričamo a upravo su me sada misli vodile u tom pravcu. Moja prva ljubav je došla neprimjetno i tiho u moje snove prišunjala se i ostala tu zauvjek na dnu duše. Moram priznati da još i danas ponekad ispliva na površinu tek toliko da me podsjeti da je tu i opet nestane. Sakrije se do iduće prilike i nastavi dalje neprimjetno samnom kroz život.
Priča počinje jednom davno u Banja Luci dogodilo se nešto sto je ostavilo traga za čitav život u mome srcu. U to vrijeme moja je porodica jako često selila tako da sam ja svake godine morao školu mijenjati. Na početku je bilo interesantno ali je kasnije postalo zamarajuće. Ne zato što je bilo teško pakovati nego tek što sam prijatelje našao morali smo seliti u drugi kraj grada.
Tu nisam mogao ništa jer je život podstanarski takav i nije se moglo ništa više uraditi. Opet sam promijenio školu i kao do tada morao sam se predstavljati čitavoj klasi opet. Bio je to peti razred osnovne škole. Mrzio sam to predstavljanje gdje te svi odmjeravaju od glave do pete. Stojim pred tablom i obraćam se čitavom razredu a nastavnica stoji kao kontrolor kraj mene. Prodje i to predstavljanje pa me je razmjestila da sjednem kraj jedne djevojčice , Amela se zvala.
Kad sam vidio da će da me smjesti kraj djevojčice sve mi se okrenulo u glavi. Odmah mi je bilo u glavi da mi se svi smiju i zezaju me a to mi je već bilo poznato iz drugih škola. Za osam godina osnovne škole smo sedam puta selili pa sam dosta usput naučio. Odmakao sam se ja na sam kraj klupe da bar malo ublažim situaciju ali da neću tu da sjedim to se nije smjelo reći.
Nije dugo potrajalo a mi smo pošli pomalo i pričati preko gumice i šiljila koje je ona uvijek zaboravljala kod kuće a ja uvijek imao kraj sebe. Na početku sam joj preko volje davao samo da što prije prodje zamjena ali kako je vrijeme prolazilo bila mi je sve više i više simpatična. Pošli smo da se igramo skupa , zadaću da pišemo zajedno na velikom odmoru i malo po malo simpatija je bila sa obe strane.
Imala je dugu plavu kosu i izrazito plave oči ma stati pa gledati ali i jedan problem. Po rodjenju joj je bilo ustanovljeno da joj zglobovi nerastu ispravno pa je nosila na nogama stalno šine. Ostala djeca su je zbog toga provocirala u svakoj prilici i poslije izbjegavala ali meni to nije smetalo. Jedino što mi je stvarno smetalo je je to kad i ja zaboravim šiljilo tada je ona tražila od drugih da posudi. Zato sam se ja uvijek trudio da budem nezaboravan po tome pitanju.
Što bi se reklo polako ali sigurno postajala je moja simpatija i to prva i jedina tada. Ponekad sam znao i da nadrljam jer sam htio da se pokažem i dokažem kod nje. Njen otac je skupljao stari novac a i moj isto pa kad sam joj to ispričao sva je bila oduševljena. Naravno ja sam htio da joj par novčića pokažem pa sam od oca neprimjetno uzeo par komada. Kad sam joj pokazao njoj se toliko to svidilo da sam joj jednostavno morao pokloniti.
Naravno nakon izvjesnog vremena otac je to primjetio. Tada sam pravo nadrljao jer su to bili neki rijetki i skupi primjerci. Na kraju se sve izgladilo , ona je morala da sve vrati a ja sam morao sramotu progutati. Mislio sam da ću u zemlju propasti i da me neće htjeti više pogledati. To se nije dogodilo nego smo jos do kraja školske godine postali pravo nerazdvojni.
Moje kolege iz razreda su me zezali da imam curu ali mi to sad više uopšte nije bilo važno niti mi je smetalo. Možete da zamislite , držali smo se za ruku i poljubac sam čak dvaput dobio u obraz , jednom za rodjendan a jednom za novčiće. Bio sam više nego ponosan na svoju prvu simpatiju. Došao je kraj školske godine i kada sam saznao da moramo opet seliti postalo mi je baš muka od tih selidbi.
Pokušao sam da se protivim toj ludosti ali ipak nije upalilo. Preselili smo ubrzo na drugi dio grada i čitavo ljeto sam tamo išao biciklom. Bilo je daleko ali nije mi bio problem jednostavno ferije je bilo za igru i vožnju biciklom. Jednog dana kad sam došao čekao sam čitav dan ali se ona nije više pojavila. Kasnije sam saznao da je i ona morala odseliti. To je tek bila tuga , nešto mi je jednostavno bilo ukradeno iz života.
Vrijeme je prolazilo a ja sam još par puta otišao na drugi kraj grada. Nadao sam se čudu da ću je možda opet sresti ali sve je bilo uzalud. Vraćao sam se još tužniji i prazniji nego što sam otišao ali sam opet grabio prvu priliku da se istim ulicama provozam i gajio nadu u koju ni sam nisam vjerovao.
Vrijeme je prolazilo i upisao sam se u srednju školu. Taj dio grada naše igre nisam vise posjećivao a svoje osjećaje sam potisnuo negdje duboko. Bilo je bolje da ostanu tamo. Srednja gradjevinska škola je to bila i taj sam dan na velikom odmoru izašao u dvorište sa ostalima.
Odjednom sam ugledao predivnu plavu kosu koja jednostavno nije mogla da se nprimjeti. Ta kosa mi je jednostavno nešto poznata bila pa sam prišao bliže. Prilazeći sa ledja tiho sam rekao – Amela.
Okrenula se iznenadjeno kao i ja i zastala , bila je to ona……..