Stajao sam pred pretincom u banci vrteći ključ onako nemarno u ruci. Službenik koji mi je pokazao pretinac je već odavno napustio prostoriju i sada sam bio potpuno sam. Da me neko gledao sa strane rekao bi – ovaj misli da se igra sa ključem čitav dan – ali u mojoj se glavi dosta toga vrtilo u krug. Odlučio sam se da dodjem i da pogledam pretinac koji ovaj mali ključić otvara. Mislim da sam mu bio dužan da bar pogledam sadržinu a kad malo bolje razmislim i on je meni bio dužan , zašto da ne , spremio sam se i otišao u banku.
Još jedan kratki momenat predomišljanja i gurnuo sam ključ u malu bravicu. U tišini je jedno “klik” odjeknulo kao bomba pa sam se malo i trgao. Izvukao sam četvrtastu plehnatu kutiju i stavio na stolić ispred mene.Otvorio sam poklopac i izvadio sadržinu na sto , jednu malu kutijicu , jedno pismo i jednu podeblju mapu sa stotinjak listova pisanih rukom. Na mapi i na pismu je stajalo moje ime. To je već dobar znak , znači ipak je to sve za mene.
Tako me umirila malo ta činjenica jer nisam želio da bude bilo kakvih nedoumica sa moje strane. Malo me iznenadila sadržina jer sam očekivao samo jedno pismo sa novcem i to je sve. Na pismu je stajao datum od prije godinu dana , što mi je bilo malo čudno jer šta ima da čitam nešto što je starac prije godinu dana napisao kada se u to vrijeme nismo ni poznavali ali sam odbacio daljnje razmišljanje i otvorio pismo. Rukopis je bio nekako , kako da kažem , nemiran ali se još uvijek dobro čitao. Nekako kao drhtavom rukom počinjao je tekst:
Opet pada taj snijeg i u svakoj pahulji sjećanja nosi. Ležim u krevetu i gledam opet kroz taj prozor , jedini put što me iz te sobe vodi negdje napolje. Rado bih ustao ali se bojim da neću moći sam. Možda da pokušam , ne , neide , koljena mi klecaju noge me ne drže. U duši se osjećam i star i mlad pomalo u isto vrijeme ali tijlo , tijelo me više ne sluša. Sedamdesetak godinica , ma nije to tako puno , nije puno ali se sjećanja saberu , saberu i ostanu zauvijek bez nade da i jedno jedino sjećanje izgubim. Tako sam ponekad žarko želio da poneko od njih ono jednostavno preko noći izgubim , da zaboravim kao da mi se nisu dogodila , da ih preskočim jednostavno.
Od kada me ova bolest pritisla najduža mi je šetnja bila do wc-a a i tu sam baš nešto nesiguran na nogama. Pet godina vezan za krevet , pet godina , pun džak dana i noći koje nikada da prodju. Kad malo bolje razmislim najduže su mi noći , noći koje nikada da prodju to je vrijeme kada opet sjećanja izviruju iz moje duše. Sjećanja kojih se rado sjećam kao i ona što pritišću , pritišću sa svih strana bez nade da prodju ili se zaborave.
Ne znam da li će moja sjećanja nestati skupa samnom i to je ono što me i plaši. Šta čovjek čovjeku može da napravi to ni vuk vuku nemože ni da pomisli. Kad malo bolje razmislim neznam ni ja sam da li pišem zato što želim da sjećanja ne umru ili su to samo ove zimske noći , duge zimske noći. Sve mi se čini da su ljekari već digli ruke od mene , nije mi to niko direktno rekao ali moja intuicija već odavno udara na sva zvona i upozorava me da je vrijeme rastanka sve bliže.
Polako mi postaje jasno svako zatezanje u glasu ljekara dok mi je objašnjavao da to nije ništa i da će to proći. Polako mi postaju jasniji i ti pogledi samo na trenutak upućeni meni onako ispod oka. Ma sve mi je polako jasno. Prvih pet godina u postelji imao sam nadu i želju ali sada više ne. Pet godina nade mi je dosta , ma i previše kad malo bolje razmislim. Sada još samo hoću da neke dogadjaje iz svoga života prenesem na papir jednostavno da se ne zaborave kada me više ne bude bilo. Ponekad se priupitam sam onako a zašto , pa neka nestanu sa mnom ali onda kažem sam sebi , ma moram sve zapisati jer kada ja odem doći će drugi koji će nastaviti tamo gdje sam ja stao.
Teško mi je i olovku držati u ruci jer su kosti počele već da se okoštavaju i baš zato trebam nečiju pomoć a to će biti tvoja pomoć. Probao sam i da tipkam na mašinu ali i to mi je problem , svako slovo kao udarac u bolno mjesto. Možda ćeš se pitati kako znam da ćeš me nazvati.. Jedno ti mogu reći , nisi sam koji sanjaš , nisi jedini koji sanjaš , moj još uvijek neznani prijatelju.
Ne znam da li ću stići sve da ti ispričam što bi htio , ali pokušaću , ukoliko me zdravlje posluži. Ova soba duga pet godina čekanja mi svakim danom postaje sve manja i manja , sve tješnja , kao da se sužava , kao da me pritišće , kao da sam nezvani gost u svojoj vlastitoj kući…..
Tu je starčev rukopis postao nekako nečitak dok se nije pretvorio samo u jednu krivulju bez značenja. Prestao sam čitati. Pored pisma u koverti je bio i poveći bunt novca tako da je koverta na početku , prije nego što sam je otvorio izgledala dobro napumpana. Kratki pogled i bilo mi je jasno da je bilo sigurno duplo više novca nego što smo se mi dogovorili. Bunt je bio ovijen papirom na kome je bilo moje ime i prezime ,znači nije greška.
Otvorio sam malu kutijicu iz koje odjednom ispade neki ključić , još manji nego ovaj što sam ga imao za pretinac u banci. Na kutijici opet moje ime ali zašta će mi taj ključ , nisam imao pojma , niti je gdje pisalo ali se možda odgovor krije u toj mapi. Pogledao sam na sat. Već sam previše dugo ovde a ova mapa ima sigurno stotinu listova. Nju ću da pročitam drugom prilikom a sad moram da idem inače ću još i da prenoćim ovde što im se sigurno nebi svidilo u banci a osim toga ineko jako važan za mene me čeka tamo , moja Lana…