Kuća je još uvijek stajala na istom mjestu , i to je bilo nešto dobro u ovom trenutku , pomislih. Stao sam. Kako je divno ovde. Skoro sam i zaboravio kako je lijepo kod kuće. Sve je ozelenilo. Prilazim polako ulazu a srce mi se sve više više steže. Nema više buke , nema više galame , sve je nekako tiho. Jedino svoje srce čujem kako bubnja jače i jače. Samo da bude sve u redu , samo da ih zateknem žive , prve misli prolaze mi kroz glavu. Još par koraka i tu sam u dvorištu. Udišem punim plućima zrak slobode , kako to prija , kako prokleto prija svaki korak u dvorištu svom. Nigdje nije tako trava mekana kao tu dok stojim sa punim srcem.
Vrata su otvorena , ulazim unutra kao u transu. Pa jeli ovo san ili sam stvarno tu. Osvrćem se oko sebe , sve je isto kao i kad sam otišao , tišina. Kuća je otvorena to znači da nisu daleko , možda u bašti rade nešto. Izlazim željnim pogledom i idem brzo iza kuće. Pojavih se iza ćoška i zastadoh. Neko je čučao u bašti i radio. Gledao sam svoju Radu kao nikada dotada. Pogurila se i radi , ništa oko sebe neprimjećuje. Poželio sam da taj trenutak vječno traje. Bila je baš mislima zauzeta i ništa nije oko sebe primjećivala. Po koja bora joj se vidila na licu ali inače je ista ostala, ma možda je malo smršala ali je još uvijek lijepa kao prije.
Ruke su joj bile prljave od zemlje pa je pokušavala gležnjom da skloni pramen kose koji joj se stalno i već bezobrazno nabacivao pred oči. U trenutku sam primijetio da je zastala , prekinula je posao i polako ustala. Sasvim lagano se uspravila i okrenula kao da je osjetila moj pogled a nije htjela to sebi priznati. Pogledi su nam se sreli i trenutak smo ostali oboje kao ukipljeni. Mala motičica joj je ispala iz ruke. Raširila je ruke i potrčala mi u susret. Sve kao u nekom usporenom filmu , sve kao da se meni nedogadja , usporeno , jednostavno nestvarno.
Kao kroz maglu od osjećaja ili od suza neznam više ni sam da vam kažem. Zagrlila me tako čvrsto da sam ostao bez daha , hei rekao sam , ja sam muško a ne ti. Nasmijala se i počela me ljubiti i opet plakati. Nikad nisam prestala vjerovati i nadati se rekla je drhtavim glasom kroz suze . Noćima sam se molila neznam ni ja kome više samo da te još jednom vidim. Samo nek proba još neko da te odvede imaće posla samnom , ima da ih sve sačekam malo na ćupriji. Jesi li gladan , jesi li žedan , aj kakva je to odjeća na tebi.
Tad sam i ja sebe malo pogledao. Cipela Njemačka već pomalo raspadnuta izlizana i već progledala na prstima. Ova što je progledala me zato i nije žuljala , gora je bila ona čitava , ali šta da vam objašnjavam jer da ste i vi nosili cipelu tri broja manju bilo bi vam lijepo kad bi imali izlaz za prste. Hlače su bile od nekog Austriskog civila već odavno odbačene jer su progledale na koljenima a jakna ma prava Madjarska narodna nošnja izlizana na laktovima i bez dugmadi. Sad malo kad sam sebe pogledao vidim da me Rada uopšte dobro i prepoznala.
Ušli smo u kuću i miris kafe se počeo širiti po kući , dobio sam od kočija kad smo se rastajali i čuvao sve vrijeme za ovaj trenutak. Znate li kako prija prva kafa poslije četiri godine , ma nemogu opisati to. Nogu sam jedva uspio izvući iz cipele. Natekla je a rana se bila pravo rascvjetala. Dobro sam skočio kad je Rada prosula čistu prepečenicu preko. Ma biće to dobro govorio sam dok sam zamotavao zavojem nabrzaka napravljenim od posteljine.
Srknuo sam kafu i zamotao sebi jednu cigaru. Duhan sam uzeo iz stare kutije gdje je otac uvijek držao sitno isjeckan i spreman za upotrebu. Jest da je najviše volio lulu zapaliti ali je i cigaru znao saviti da staneš i gledaš. Nadam se da se neće ljutiti ako mu malo ukradem rekoh svojoj Radi ali nema veze djed me uvijek branio rekoh u šali. Nije rekla ni riječ nego je samo pognula glavu. Ustao sam i prišao joj , nešto nije bilo u redu.
Djed nemože vise da te brani , umro je. Oči su mi zastale a riječi u grlu zaledile. Rada se borila sa zrakom i počela plakati. Suze su joj kliznule niz obraze , teško je govorila. Gdje mi je otac upitao sam. Nije mogla da priča više pa sam je spustio na stolicu da malo sjedne. Stigao je odgovor koji je i mene natjerao da se nijemo spustim na stolicu.
Oca su ti ubili u ratu , odjekivalo je u mojim ušima. Bio je odbornik i skupljao je hranu za sve vojske koje su ovuda prolazile. Taman pred kraj hiljadudevetstočetrdesetičetvrte godine je poginuo. Našao se izmedju četnika i partizana , partizani su pripucali i greškom ga ubili.
Čuj greškom odzvanjalo mi je u glavi. Otac se prepao jer su povikali da dolaze čerkezi i kolju sve po redu pa je požurio kući. Našao se tačno izmedju dve vatre kod sela Klašnice i Dolići. Na mjestu je ostao mrtav i nije se patio. Rada je opet zašutila. Ne nije moguće gledao sam je , još nešto ima ,osjećam to i srcem i dušom. Borila se sa riječima koje su zapinjale u grlu. Sestra , prostrujalo mi je kroz glavu , gdje mi je sestra. Nije više moja Rada mogla , sve loše vijesti su spale na nju da mi kaže a to nije želila.
Morao sam sačekati da malo dodje do daha. Sestra ti je umrla od tifusa , brzo joj je prešlo preko usana. Sada više nisam ni ja mogao dalje. Svi su oni ove četiri godine gubili na rate i to tako podnosili. Ja sam taj koji je postao svjestan da je izgubio pola porodice odjednom u jednom jedinom dahu u ovih par minuta istine.
Nisam plakao kad su me tukli po logorima jer muškarci neplaču , neplačem ni sada ali suze same idu , idu i nestaju. Prišla je polako sa ledja i zagrlila me , stavljajući svoju glavu na moje rame. Škripa vrata prosječe tišinu. Osjetim pogled na svojim ledjima i okrećem se. U sobi je već postalo jako tamno tako da je sad svjetlo prosto banulo u sobu i ocrtavalo siluetu male dugokose djevojčice…..
Tu je starac zastao i uhvatio se rukom za grudi. Pritisnuo je zvono i stara žena je dotrčala i nekakve kapi mu donijela. Do tada nisam ni primijetio malo dugme pored kreveta , izgledalo je kao ukras ali je to bilo pravo pravcato zvono. Dobro je bilo , pomislih u momentu , da Lana nije tu jer bi se moja mala curica baš prepala a to nebi volio.
Rekoh – možda je bolje da nastavimo drugi puta jer i ja se nešto ne osjećam dobro. Složili su se oboje pa sam već u idućem trenutku bio u autu vozeći se kući. Čudno je reći dobro mi je ovo došlo ali eto i da mu nije loše bilo ja bi sigurno morao prekinuti pisanje jer sam bio više odsutan sa svojim mislima nego ikada…….