Rano ujutro su nas probudili i sa prijetnjama i udarcima istjerali napolje u krug. Njemci su stajali oko nas u punoj ratnoj opremi. Kad sam to vidio uhvatio me strah jer je prva pomisao bila opet nova grupa za strijeljanje koja se nikad više neće vratiti. Život je bio težak ovde i nepodnošljiv , gladovanje i strah su bili svakodnevnica ali je svako od želio bar još jedan dan od života da ukrade. Počeli su da prozivaju po imenima a u meni se sve ukočilo. Moje ime je isto prozvano pa sam prešao na stranu od osamdeset zarobljenika spremnih za transport. Nisam mogao sam vjerovati , izgleda da ja svoju Radu neću nikada više ni viditi. Morao sam preći na stranu prozvanih robijaša.
Otjerani smo na željezničku stanicu i ukrcani u vagone. Kad sam vidio da nas ukrcavaju ipak mi se pojavila jedna mala nada jer da su nas htjeli streljati to bi bilo odmah kraj šumice pored logora. Ipak vječita strepnja je bila tu a pogotovo kad je neko provikao – krematorijum. Svi smo šutili , svako sa svojim mislima i nadali se da nas neće zapaliti u krematorijumu.
Bilo je strašno samo i pomisliti da će nas sada natjerati da se skinemo goli i potjerati u krematorijum gdje se ljudi živi zapale i u mukama umiru. Čitavo poslijepodne smo putovali i kad smo vidili natpis – radna komanda Mattersburg – onda nam je laknulo svima. Neće nas pobiti nego su nas doveli da radimo.
Smjenili smo Francuske zarobljenike jer im se broj toliko smanjio da nisu više mogli imati učinka koji su Njemci očekivali. Naša baraka je bila smještena na jednoj visoravni ogradjena bodljikavom žicom. Tu su nas veče samo otjerali na spavanja a iduće jutro smo dobili krampove , lopate ašove i sikire. Jedno brdo je smetalo da pruga prodje pa smo mi kopali tu zemlju utovarali i vozili dalje gdje smo je bacali. Ručak je bio u dvanaest sati i tu smo primili jedan hljeb na šestero ljudi i nesto kuhane hrane. To je bilo ono što nam je malo vratilo vjeru u život , bar nešto u stomak staviti.
To je bilo malo i da se preživi a kamoli da se teško radi ali da nam to nisu dali vjerovatno bi trebali iduću grupu već treći dan. Stražari su nas tjerali da radimo dok nismo padali bez svijesti. Kad neko tako ostane ležati stražari su udarali koga stignu a mi smo ga odnosili u baraku i vraćali se na posao. Morali smo paziti da se što prije vratimo nazad kad nekog tako odnesemo inače nas je sljedovao kundak ako stražar samo pomisli da je predugo trajalo.
Svakih sedam dana smo u tom logoru dobijali po tri marke koje su bile štampane posebno za zarobljenike. Za te pare smo mogli kupiti sapun , pribor za brijanje ili nešto drugo za higijenu. Prvi puta sam tu dobio četrdesetipet cigareta kao sljedovanje. Osjetili smo jednostavno da dobijamo nešto za razliku od onog ništa do sada i to nas je malo ohrabrilo da ćemo možda i preživiti. U baraci nas je bilo osamdeset po dolasku ali se broj smanjio na šezdeset osoba ubrzo. Slabiji su umirali jer nisu mogli izdržati napore. Tu smo ostali do kraja novembra 1941. godine.
Naredjeno nam je da očistimo alat i da ga predamo magacineru nazad. Kao i naši predhodnici Francuzi nismo mogli više normu da ispunimo pa su nas vratili nazad. Vratili su nas u logor Stalag XVII-a. Kad smo došli bilo je jako malo poznatih lica , uglavnom sve novi i nepoznati jer je malo ko preživio tu torturu. Na dan trideseti novembar opet su nas istjerali i ukrcali na voz. Voz se zaustavio u Ulrichskirchenu a na ulazu je pisalo , radna komanda 1916/L. Smješteni smo u staru ruiniranu kuću nedaleko od šeljezničke stanice.
Zaključali su nas preko noći i ujutro nas rasporedili kod civila na posao. Neki su otišli na zemljoradnju a mene su rasporedili u pekaru. Rat je bio pa su svi sposobni muškarci bili odsutni tako da su nas jednostavno rasporedili na radne zadatke. Čitav dan su nam brojali i čitali šta smijemo a šta nesmijemo i koje su kazne za neposlušnost ili bijeg. Ujutro oko dva sata poslije ponoći stražar je otključao vrata i pozvao mene da idem u pekaru. Sproveden sam pod stražom u pekaru gdje je već radio jedan mladi Njemac.
Pekara je bila vlasništvo jedne starije žene. Mladi Njemac mi je objašnjavao i rukama i nogama šta je moj zadatak sve dok nisam shvatio šta hoće. Prvog dana sam pumpao vodu , sijao brašno i druge sitne poslove. To je bilo prvi puta da nemam stražara sa kundakom iza mene. Svako veče je dolazio stražar i odvodio nas nazad na spavanje. Pokazao mi je kako se mijesi hljeb rukama , mašina nije bilo , kako se loži vatra i peče hljeb.
Jedno sam jutro stavio previše uglja pa kad smo stavili hljeb sav je pocrnio. Majstor je bjesnio , gazdarica galamila i siktala na mene pa su pozvali stražara i otjerali me nazad u logor. Mislio sam da ću pravo nastradati ali eto izgleda da sam im se ipak svidio jer su uvidili kasnije kad je ljutnja prošla da to nisam namjerno uradio. Svaku noć me stražar opet odvodio i poslije podne vraćao nazad u našu kuću. Djeca su nas usput vrijedjala , bacala kamenje na nas i pljuvala po nama a mi nismo smjeli ništa , samo pognuti glavu i šutiti.
Radili smo kao zarobljenici i više nego što živ čovjek može podnijeti ali je i njihovo stanovništvo to dobro osjetilo. Uzimani su im svi viškovi i ostavljano im je samo toliko da mogu preživiti. Za razliku od nas imali su bar za pojesti dovoljno i nisu ih ubijali bez razloga. Njemci su imali sljedovanje sedam kilograma hljeba mjesečno.
Majstor u pekari je dobio poziv za vojsku i morao otići. Ostao sam sam samcat u pekari. Hljeb se morao peći i posao se morao završiti tako da sam počinjao u dva sata poslije ponoći a završavao u dvadeset i jedan sat. Imao sam tačno pet sati za odlazak dolazak i za spavanje. Život se pretvorio u rad i spavanje samo ali je opet bilo bolje nego do sada , imao sam šta za pojesti i niko me nije tukao svaki dan. Kako je to čudno kada čovjek baš u tim trenucima uvidi kako je malo potrebno da bi bio neko bio sretan.
Juli 1942. godine
Dobio sam napokon i pomoćnika. Bio je to Jakonić Jovo , slastičar po zanimanju ali nas niko nije pitao šta znamo , posao ima da bude gotov ili smo mi gotovi. Tako da smo se normalno maksimalno trudili da to bude posao koji će biti završen. Jakonić je bio uvijek veseo i spreman za šalu. Počeo nam je svima pričati o pokretu u Jugoslaviji i o Titu. Gazdarica kod koje smo radili imala je radio. Bilo je zabranjeno pod prijetnjom smrti da se sluša bilo koja druga stanica osim Njemačkih. Kad gazdarica izadje iz kuće mi smo se krišom prikradali i slušali radio , bio je to Bari iz Italije koji je emitovao vijesti – slobodna Jugoslavija.
Kod gazdarice je često puta dolazio jedan Njemački oficir. Zvali su ga Koči i bio je pitomiji i nekako pristupačniji nego ostali. Zapamtili smo ga jer se uvijek rukovao sa nama , što nam je bilo čudno na početku , dijelio nam cigare i kad je odlazio poželio sreću. Uvijek nas je čudilo zašto se tako lijepo prema nama ophodi do jedne večeri kad je sjeo i popričao sa nama. Bio je u komunističkoj partiji Njemačke koja je osudjivala Hitlera.
Ispričao nam je kako ima jedan podrum u koji možemo da se sklonimo ako dodje do potpune evakuacije i dao nam je čak i ključ da imamo.Na početku smo bili suzdržani jer smo mislili da je bio gestapo agent ali kasnije su nas sumnje napustile i počeli smo da mu vjerujemo. Nije dugo potrajalo i on jedne večeri nije više došao.
Pomislili smo da ga je neko odao jer je bio prijatan sa nama i da su ga ubili ali smo tek kasnije od gazdarice čuli da su ga poslali negdje dalje na front. Bilo je sve manje i manje sposobnih vojnika pa su Njemci gledali da svakog sposobnog na front pošalju.
U blizini je radila poveća grupa jevreja na kopanju i regulaciji jedne rijeke. Dolazili su kod nas u pekaru i trebovali hljeb , na dvadeset ljudi po jedan kilogram. Iscrpljeni i gladni tražili su od nas da im damo malo više hljeba. Na početku nismo smjeli jer je to bilo strogo zabranjeno , pod prijetnjom smrti. Bojali smo se jednostavno za vlastiti život.
Znalo se i koliko komada po kilogram hljeba ispečemo pa nismo smjeli da im damo više. Onda smo se sjetili nečega. Od svakog hljeba smo na vaganju zakidali po pet dekagrama tako da smo na dvadest hljebova imali jedan viška. Bili smo ponosni na našu ideju ali smo ipak na samom početku prokleto pazili jer ako neko primijeti onda smo i mi završili svoju karijeru.
Taj višak smo davali Jevrejima što nije uvijek bilo lako. Po sledovanje su dolazili pod stražom i stražar je isto brojao koliko mu hljeba damo. Morali smo uvijek da ga nešto pitamo i kad okrene glavu ubacimo taj višak što smo zakinuli. Svima u logorima je bilo teško ali su jevreju posebno bili tretirani i zato mi je drago što smo im koliko toliko pomagali da prežive. Pokušali su da nam daju zlato za hljeb ali smo to odbili. Zahvaljivali su se drhtavim glasom i lijepim riječima koje su čistije nego sve zlato na ovom svijetu.
Siguran sam da je neko od tih jevreja i preživio i da mu je naša skromna pomoć ostala u vječnoj uspomeni a meni , meni je puno srce da sam mogao pomoći. Ja i Jakonić smo nastavili i dalje da slušamo vijesti i da ih prenosimo dalje.
3.1.1942 godine
Za mene su došli crni dani koje nikada neću zaboraviti. U pekaru je taj dan iznenada došao gestapovac. Banuli su naglo i počeli da me tuku sa rukama i nogama. Ja sam se samo pokrivao da koliko toliko zaštitim lice od udaraca. Stavili su mi lisice na ruke i izbacili naglavačke napolje tako da sam dobro drmnuo glavom od zemlju. Vikali su – ustaj svinjo i udarali me nogama. Vrtilo mi se u glavi ali sam se nekako uspravio.
Otjerali su me u logor XVII-b Krems i smjestili u baraku broj šest. Nije mi bilo jasno ni zašto me tuku i prva mi je misao bila da nas neko nije odao ili za davanje hljeba jevrejima ili možda za radio a onda nam nije ginula smrtna kazna , ali zašto samo mene i to me pitanje mičilo. Ujutro u šest sati me straža odvela u Njemačku komandu koja se nalazila izvan bodljikave žice. U baraci me dočekao jedan koštunjavi plavi Njemački oficir koji me počeo ispitivati.
Pošli su da me tuku dva stražara naizmjenično. Nisam imao više snage ni da ruke dignem da lice zaštitim. Neznam koliko dugo su me tukli jer sam izgubio svjest ubrzo. Osjetio sam samo da me vuku po zemlji. Mjestimično mi je oštra zemlja skidala kožu sa tijela i ostajao je samo krvavi trag. Odvukli su me u neku betonsku prostoriju gdje su se već nalazila dva nepoznata zarobljenika i naredili da skinem svu odjeću sa sebe…….