Autom je ušao u garažu koja se nalazila u sklopu prizemlja kuće. To mu je bila pametna ideja jer je iz garaže direktno u kuću ulazio. Kuća je bila baš ogromna i na dva sprata se protezala. Sakriveno od puta se nalazilo ogromno popločano dvorište ogradjeno šimširima i vinovom lozom a u produžetku garaže ne tako mala dvorišna kućica. Tu je bilo njegovo carstvo. Samo što smo se raspakovali morali smo sići da nam odmah pokaže svoje malo carstvo.
Prije je to bilo samo skladište gdje mu je otac odlagao stare stvari ali sada je to on malo preuredio kako sam reče. Ušli smo unutra i zastali iznenadjeni. Ugledali smo jednu ogromnu prostoriju koja se sa vana gledano nije ni činila tako velika. Sa dvije strane su zidovi bili obloženi drvetom a druge dvije koplet u kamenu. Na kamenoj strani je bio ozidan pravi ogromni srednjevjekovni kamin a sa drvene strane je bio bar sa picem i visoke barske stolice.
Na kamenoj strani sobe je bio mali stolić i tri fotelje. Nekako je iskombinovao drvo i kamen pa je izgledalo kao da su se dva različita svijeta u jednoj sobi sastala tako da pašu skupa kao saliveni. Sve je to sam radio rezao i oblagao jer mu je to bio hobi. Po zidovima je poredao sve neke stare prastare alatke koje moram priznati da ni ja još u životu nisam vidio. Sa plafona su visila dva kolska točka koja je prepravio u lustere. Taj dan smo uglavnom razgledali gdje smo to došli i malo se odmarali od puta.
Naveče smo svi sjeli u njegovu hobi sobu da je tako nazovem. Njegova majka nam je to veče ispekla hljeb i pečenje ispod saća ako znate staje to uopšte. Za one koji neznaju moram reći da je to ogromno metalno zvono ispod kojeg se stavi hljeb ili pečenje i na to se sve nagrne žar. Zvono se neotvara dok jelo nije gotovo. Ni meni nije jasno kako se uopšte zna kada je jelo gotovo ali valjda je to sve iskustvo.
Moram vam priznati da nešto ukusnije nisam odavno jeo. Od svih pjevača moj kolega je najviše volio da sluša Balaševića i netrebate pogadjati šta smo to veče imali na repertoaru. Bilo je tu i pjesama od njega koje u životu nisam čuo iako sam ga i ja volio poslušati i znao dosta pjesama od njega na gitari svirati. Tada sam primijetio da je u sobi ugradio i kvadrofoniju. Ta četiri zvučnika u ćoskovima su fenomenalno razdvajali zvukove tako da se sticao utisak da smo na sredistu podijuma gdje se pjeva.
Svjetlo je bilo prigušeno a vino , to crno vino je sam pravio. Namjerno ga nisam pitao kako ga je pravio jer sam prošli puta napravio tu grešku. Mislim da je potrajalo jedno dva sata i dok mi nije objasnio svaku pojedinost kako on to radi nije ni prestao sa pričom. Već sam bio pošao spavati kad me je priupitao jesam li sve shvatio. Koje pitanje, samo mu treba reći još da mi nešto nije jasno počeo bi odmah sve od početka da objašnjava.
Kada nam je ponudio vino malo sam zastao. Pogledao je i on začudjeno u mene pa me priupita od kada ja to vino nevolim. Ma reko još me nije prošlo ni ono od sinoć a ti donosiš novo i to takvo kome se nemože odoliti. Odjednom ustade i reče , sad si gotov, pa donese odnekud bidonku od deset litara. A šta mi je drugo preostalo nego samo da slegnem ramenima i kažem sipaj već jednom i nemoj da štediš na meni. Naravno da smo se svi nasmijali i udarili po vinu.
Negdje blizu ponoći ugledao sam gitaru na zidu. Priupitah ga jel to čudo sa zida još uvijek radi. Ustao je i skinuo je sa zida buneći se kako sam se usudio da kažem da je to čudo. Jutro smo dočekali nadjačavajući se sa njegovom kvadrofonijom. Kada smo se probudili bilo je već jedan sat poslije podne. Dok smo mi skontali koliko je sati i koji je dan uopšte i ručak je već bio gotov.
Taj dan nas je odvezao na obližnji vodopad. Put do tamo neću nikada zaboraviti jer je izgledao baš tako kao da je neko htio usku koziju stazicu nasilno da proširi a nije imao gdje. Tako uzak krivudav i bez asfalta da sam samo provaliju još vidio kroz svoj prozor. Neznam jel to bilo zbog vina ili zbog puta ali sve se ljuljalo oko mene. Vodopad je bio stvarno nešto izmišljeno kao iz bajke. Kako nam je objasnio vodopad se zove Kravice i vjerovatno je poznat svakome iz okoline Ljubuškog. Kao uklesan u kamenu prkosio je prirodi.
Usljed velike visine sa koje je voda padala stvaralo se milion malih kapljica pa smo brzo i mi bili mokri. Skoro nismo ni primijetili kako se sve na nama kvasi pa smo se sklonili malo dalje. Moram priznati da su me te kapljice baš dobro osvježile. Svjetlost se prelijevala kroz kapljice vode i pravila dugu. Jedan stvarno predivan doživljaj.
Tu smo proveli tri lijepa i nezaboravna dana kojih ću uvijek da se sjećam. To je bio moj zadnji put da sam Mostar i Ljubuški vidio i baš se sada dok ovo pišem pitam kako li to sve sada izgleda. Kako moj kolega reče osim par nacionalista i provokatora sve je lijepo bilo. Odvezao nas je do autobuske stanice u Mostaru odakle smo se bez problema vratili u Prnjavor.
Uvijek je to tako u životu. Sve što je lijepo kratko traje. Ustvari čitav život provedemo čekajući neke lijepe trenutke koji će možda doći. Borimo se , guramo se i nadamo da će doći jedno sutra koje će biti boje nego ovo danas. Nekada se razočaramo a nekada obradujemo i ustvari je to život – borba za srećom.
Oni koji su nesretni bore se da nadju sreću a oni sretni bore se za još više i neznajući da je već imaju dovoljno. Tek kad je izgube znaju da je bila tu.
Baka me je upravo nazvala , djed se razbolio i hitna pomoć ga je odvezla za Banja Luku……….