Sjedio sam u sobi , pogled mi je lutao kroz prozor i još uvijek mi nije sve bilo jasno. Treći dio moga sna se ostvario , baka mi je umrla. U tom saznanju imao sam utisak kao da me je neka neizvjesnost udarila da tako kažem. Šta ako opet budem nešto sanjao da li će se i to ostvariti , kako je to uopšte moguće. Za ljude je najlakše uzeti onu mogucnost koja kaže ma sve je to slučajnost. Jedino što sam kod sebe primjetio da se ta slučajnost previse često ponavlja.
Sada mi je tek bilo drago što sam poslije toga sna i kod bake navratio da se malo ispričamo. Da nisam to tada napravio nebi se više nikada vidili.
Dok smo ja i Alma živili u Prnjavoru svaki dan smo se vidjali sa bakom tako da smo se i srodili sa njom. Sada kad je više nema pravo je tužno. Ostala je jedna praznina u srcu koja se nemoze popuniti. Živila je sama u toj kući i sama je umrla. Pošla je prije spavanja da iz druge sobe sebi posteljinu donese. Dok ju je nosila doživila je infarkt onako u hodu i pala na posteljinu. Da je sa nekim živila možda joj se mogao i spasiti život ali ovako je do ujutro vec bila mrtva.
Moram reći da joj je čitav život bio borba. Ostati u toku drugog svjetskog rata sama sa petero djece nije to lako. Alma i ja smo bili na sahrani. U kući na zidu još uvijek je visila njena vjenčana slika. Ona u bijeloj haljini i moj djed koga nikad nisam upoznao. Kažu da je bio dobar čovjek a i baka ga je volila do kraja života , nije se nikada više udala.
Puno nije pričala o njemu jer joj je to puno bolnih sjećanja donosilo. Znam samo da je djed u to vrijeme bio učitelj i jedan od rijetkih sa školom u to vrijeme. Četnici su ga uhvatili na putu kući , svezali su mu ruke žicom odozada. Prvo su ga pretukli , onda su mu bajonetom oči iskopali i nakraju nožem zaklali. Baka ga je čitavu noć uzaludno čekala. Ujutro su joj javilii i kad je to čula krenula je i usred pucanja sa konjskim kolima otišla po njega da ga dovezu i normalno sahrane. Moram reći da ga je pravo volila do groba.
Želja joj je bila da se i ona sahrani kad umre do njega. Od tada je prošlo dosta vremena i sve su parcela oko njegovog groba bile zauzete. Jedino što su mogli uraditi , a to sam i ja prvi puta vidio u životu da iskopaju raku na istom mjestu. Tako su i uradili i baka mi je sahranjena u isti grob sa djedom samo nakon pedeset godina. I u smrti su ostali skupa i može se reći , ni smrt ih nije razdvojila.
Malo je danas onih koji se mogu zakleti na ljubav do groba. Mozda su jednostavno takva vremena došla ili smo se mi tako puno promijenili. Za mene mogu reći da volim Almu i ako bi se ikada dogodilo da se rastanemo siguran sam da bi je i dalje volio na svoj poseban način. Kazu da golub ima samo jednog partnera za čitav život. Ako mu se šta dogodi netraži vise drugog goluba. Na neki način mu se divim.
Moram reći da nekada i životinje imaju više onog ljudskog nego pojedini ljudi. Ti što su mi djeda ubili uradili su to iz zadovoljstva a ne zato sto su morali. U svakom slučaju obadvoje ostaju i dalje u mome srcu da žive. Nezelim da ih zaboravim i rado ih se sjećam iako djeda pamtim samo po slikama i pričama ali znam da je bio dobar čovjek. Ako poslije smrti postoji bilo šta mislim da su sada napokon skupa negdje tamo gore.
Vratili smo se kući tužni i umorni od utisaka sa sahrane. Neznam da li ste primjetili ali tako poslije sahrane kada se sve smiri čovjek još dugo pokušava da prebere sve što se dogodilo i probava shvatiti da je sve gotovo. Da nekoga nikad više nema u nasoj blizini i da ga nikad više necemo viditi. Iza mojih djeda i bake je ostala ljubav , ljubav koju ću pokušati da da prenesem na svoju djecu.
Vraćam se u Samobor , dan polako prolazi , svjetla se pale , pijem svoj kapučino. Prolazim kraj portira pogledam preko ramena u njegovom pravcu. Nije mahao i nije me zvao hitno na telefon. Prolazim kraj njega i odlazim u svoju sobu. Moram još sve knjige da sredim.
Nekada je i dobro kad se ništa nedogadja , iznenadjenja znaju često da bole……….