A10 – VEČE RASTANKA

Zugriffe: 360

To je bilo veče rastanka , sutra moram u vojsku...

To je bilo veče rastanka , sutra moram u vojsku , nisam nikakva velika slavlja pravio jer to I nije bio razlog za neko slavlje , morao sam I gotovo . Pozdravio sam se sa roditeljima I ovu veče ostajem sa svojom Almom I sinom . Želim da ove trenutke provedemo skupa jer ko zna kaćemo se opet viditi. Morao sam na samu granicu , osamnaest sati vozom , čitav dan puta.

 Sjedimo prehladjeni za stolom Alma ja I tuga , svi u svojim mislima. Daniela smo stavili da spava u ubjedjenju da ce tata brzo doći , a ako bude slušao mamu još brze ćemo se viditi. Kako da objasnim djetetu da idem na dvanaest mjeseci I da nezavisi od mene kada ćemo se opet viditi.

Moram zatvoriti prozor jer mi taj vjetar nosi prašinu u oči i ostati do kraja jak i sebe varati da to i nije tako dugo.

 Februar je I napolju bjesni vijavica kao da ocrtava moga srca stanje , vjetar bjesni i udara od prozore , toliko bi toga jos pričali ali se grlo steže , tišina rastanka sve više pritišće.

Uzimam gitaru , da malo razbijem tišinu. Svirao sam tada one naše stare pjesme iz parka, zvuci sjećanja kraj klupe , dugo , dugo u noć.

 Vrata od dječije sobe se otvaraju , bos u pidžami jos trlja oči i kaze tata pa ti si već došao iz vojske , ustajem , uzimam ga na krilo , tako je i zaspao.

Ponoć je vec tu , krećemo prema željezničkoj stanici. Svaki korak je korak rastanka , auta prolaze gluvo kraj nas , još samo čujem svoje srce kako jače udara.

Voz dolazi , još jedan dugi zagrljaj , kao da pokušavam da ga ponesem sa sobom , još jedan poljubac koji se pamti , sa naporom se odvajam i penjem na voz.

 Otvaram prozor na kupeu i još jednom gledam to malo uplakano lice kako nestaje u noći.

Ostao sam jos tako dugo kraj otvorenog prozora , svjetla su nestajala u daljini , voz je ubrzavao u neizvjesnost …   mrak…….